Nakon prošlogodišnjeg zajedničkog nastupa, održanog u Dvorani Gorgona MSU-a, najhvaljeniji reper ovih prostora s orkestrom je 29. studenoga  u Lisinskom nadmašio sva očekivanja i upriličio nezaboravni spektakl.

Odabrani, danas već kultni naslovi iz više od dvadeset godina duge karijere dobili su fantastično jazz ruho, koje su savršeno 'skrojili' glazbenici i aranžeri Luka Žužić, Bruna Matić i Miron Hauser. 

 

Koncert je otvorila uvijek aktualna Dragi moj Vlado, a već s prvim taktovima bilo je jasno da su i Edo i orkestar potpuno ugrijani, uigrani i 'nabrijani'. Atmosfera je rasla sa svakom sljedećom pjesmom, dok je „Edo Maajka na pozornici Lisinskog ponovno bio ono u čemu je najbolji – narator koji izgovara ono što bi većina radije progutala – ali sada uz orkestar koji svaki punchline pretvara u glazbeni narativ“, zapisao je Bojan Mušćet na Glazba.hr. 

 

Uslijedili su Bomba, Jesmo l’ sami, Panika, Moćno, Pržiiiii, Ti meni ništa, No Sikiriki i drugi hitovi kojima su odlični novi aranžmani donijeli nesvakidašnju hibridnu svježinu u spoju hip-hopa i jazza. Otvorili su i prostor članovima orkestra da se oduševljenoj publici predstave maestralnim solističkim dionicama.

 

Legendarne Prikaze, kako je primijetio glazbeni kritičar Ivan Laić s portala Ravno do dna, „osim zabavnog teksta i zaraznog “bom-bom” hooka, sjajan su showcase Edinog reperskog talenta“, dodajući da je nakon te pjesme „cijeli koncert podignut na višu razinu".

Istaknuo je i da su „Edin prirodni šarm i karizma“ važna pobjednička karta u odličnoj suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, koja ga je uputila „ponovno na pobjednički pohod“.

 

Kritičar portala Poprock.hr osvrnuo se na Edine iskrene navode o pjesmama za koje je isprva bio uvjeren da neće proći ni kod izdavača ni kod publike, a poslije se pokazalo da su mu obilježile karijeru, a publici obilježile dijelove života. Pohvalio je i atmosferu u Dvorani, istaknuvši da je publika bila „uključena od samog početka, koliko to dopušta jedan sjedeći koncert“, što su potvrdila „i dva poziva na bis te skandiranje dugo nakon što su se svjetla pozornice ugasila.“

 

O publici je nakon koncerta govorio i sam Edo: „Bilo je jako puno prijatelja i odlična publika koja je bila puna ljubavi. Hvala svima!“

 

Iako u posljednje vrijeme svjedočimo raznim inačicama velikih svjetskih hitova, između ostalih i najpoznatijih repera, poput Eminema, Dr. Drea ili Snoop Dogga, koji zahvaljujući UI-u postaju, kako ih nazivaju, soul, blues i motown pjesme, ovakvi glazbeni spektakli (i suradnje) vraćaju vjeru u umjetnički proces i snagu izvornih doživljaja. Jer niti je pravi glazbenik osmislio ijednu promjenu u tim nadograđenim melodijama, tempima ili instrumentariju niti su ih odsvirali ili otpjevali stvarni izvođači… I koliko god takvi rezultati većini nas ponekad zvuče impresivno, kako mogu biti impresivniji od onoga što je stvorila mala vojska marljivih, kreativnih i hipertalentiranih umjetnika?

 

Tu su skladatelji i aranžeri – trombonisti Luka Žužić, Miron Hauser i mlada, no iskustvom vrlo bogata bubnjarica Bruna Matić, a zatim i 20-ak vrhunski školovanih i traženih jazz-superstarova. A prije svih njih, tu je jedan prognani mladić iz Brčkog, koji je u svaku svoju originalnu ideju, misao, melodiju, ritam i boju ugradio osobna iskustva, raspoloženja, znoj, suze, znanja, vještine – i talent. Ostajući vjeran vlastitom izrazu, Edo je dopustio da njegove pjesme dobiju novi život, no uvijek uz njegove nezamjenjive, sugestivne i eksplozivne interpretacije te iskreni šarm i karizmu. 

 

Nakon takvog glazbenog srastanja i koncertnog savršenstva, u kojem se susreću i nadopunjuju svi ti pojedinci i cijeli ansambl, kako uopće zamisliti održivim koncept umjetno generiranog sadržaja iza kojeg stoji neuronska mreža, algoritmi, strojna analiza i repetitivni obrasci? Bez osobnog iskustva, bez ljudske kreativnosti i bez mogućnosti reprodukcije materijala uživo, s originalnim začetnicima, tvorcima i autorima umjetničkih djela, odnosno pjesama?

Nikako. I vjerujemo da će to ubrzo shvatiti i oni koji dosad nisu.

 

foto: Tomislav Jagar