Uoči koncerta Matija Dedić – Jazz Portret u nedjelju, 7. lipnja u 20 sati u Maloj dvorani Lisinski, zamolili smo za nekoliko riječi Tamaru Obrovac, dugogodišnju Matijinu umjetničku suradnicu, jednu od najsvestranijih osobnosti hrvatske glazbene scene.

Ona je osmislila koncert u povodu prve godišnjice Matijine prerane smrti, na kojem će u fokusu biti njegove autorske jazz-skladbe koje će svirati članovi Matija Dedić Trija – Žiga Golob na kontrabasu i Krunoslav Levačić na bubnjevima, te Matijin također veliki prijatelj i suradnik, Vasil Hadžimanov za klavirom. Naravno, Golob i Levačić bili su, zajedno s Matijom, članovi i Tamara Obrovac Quarteta.  

 

Nastojali smo izabrati raznorodne skladbe, starije i novije, balade i one bržih tempa, kako bismo što bolje predstavili Matiju kao jazz-autora. Neke od tema nisu bile ni zapisane u notama, jer ih je Matija imao u glavi, pa ih je Vasil transkribirao iz Matijinih snimki.

 

Mislim da je Matija široj publici poznatiji po nekim suradnjama izvan jazza, u koje je također donio dašak jazza i svojega osebujnog pijanizma. Sada želimo pokazati koliko je velik kao autor jazza, koliki je raspon njegovog autorskog izričaja.
Zaista vrijedi doći jer sviraju njegovi najbliži suradnici, koji će na najbolji način Matijin senzibilitet prenijeti publici. Koliko god to nekome otrcano zvučalo, vodič nam je bila ljubav: Matijina ljubav prema jazzu, naša ljubav prema Matiji i njegova ljubav prema glazbenim formama.

 

Mislim da je u zadnje vrijeme najviše naginjao solo izvedbama jer je u njima bio sasvim slobodan: u ritmičkom i harmonijskom smislu, a pogotovo u improvizaciji, koja mu je bila glavni alat izričaja, i tu je davao svoj vrhunac. Matija je mogao u jednoj skladbi kombinirati nekoliko tempa i vrsta fraza, ritmiku, sasvim neomeđen, nemajući potrebu razmišljati o komunikaciji s kolegama glazbenicima. Piano trio formaciju, pogotovo onu u kojoj je svirao sa Žigom i Krunom, volio je jer se s njima jako dobro razumio. Naime, nikad nije bio sklon pretjeranim obligatima, kod njega je obvezni dio skladbe bio minimalan, a u triju je sve odlično funkcioniralo, upravo zato što su osluškivali jedan drugog. Za razliku od solo izvedbi, tu su tri energije, koje uvijek generiraju drugačiju glazbenu strukturu i stoga je Matija uz solo formu jako volio i tu formaciju.

 

Po mom osobnom mišljenju prije svega po kombinaciji jazza i klasike, bitnoj konstanti njegova pijanizma i skladbi. I po velikom rasponu, žanrovskom i ekspresivnom, od najnježnijeg minimalizma, u kojem posebno dolazi do izražaja njegov osjećaj za melodiju, pa do izrazito ritmičkih jazz kompozicija, u bržim tempima.

I u skladbama i u pijanizmu kod Matije se ponekad čuju uzori, kao na primjer Brad Mehldau, Keith Jarrett i Kenny Kirkland, kojem je posvetio i cijeli album, Mr. K. K.

 

Kao čovjek bio je potpuno svjestan svojih prednosti i mana, što je važna ljudska osobina koju mnogi nemaju. Na području glazbene suradnje odmah je razumio i osjećao svaki detalj koji je bio potreban u izvedbi, barem što se tiče izvedbi moje glazbe.

Jedanput mi je rekao: „Čuj, Tamara, ti bi meni mogla napisati te neke svoje melodije... Ja to sam sebi ne znam“, ili je znao reći: „Koji put u svirci odemo baš u jazz, što ne bismo trebali, ali najviše mojom krivicom.“

 

Različito je svirao kad smo snimali u studiju i na koncertu. Na koncertu ga je znao ponijeti taj element publike, adrenalin... Raskoš Matijina talenta bila je tolika da mogu samo biti sretna što je postojao u mom glazbenom životu, nažalost, prekratko.

Za sve nas koji smo surađivali s njim, njegov odlazak je nenadoknadiv gubitak. Bit će vrlo teško naći nekoga tko će na taj način sudjelovati u glazbi kako je mogao on jer Matija je bio jedan i jedini.  Mislim da će se i publika u nedjelju još jednom uvjeriti o veličini glazbe koju nam je ostavio.

 

 

Hrvoje Dečak/KDVL