Možda je najbolji i najkraći opis upravo sintagma koju često koristim: jazz je moja sloboda, a moji korijeni unutrašnja istina.

Iako je teško govoriti o glazbi uopće, a pogotovo vlastitoj, rekla bih da je moja glazba inspirirana duhom i dahom Istre; ja sam 'dijete' jazza i moj je pristup glazbi vezan ponajprije uz improvizaciju, a istarsko 'mnogozvučje', dakle opća melodioznost glazbene i govorne tradicije Istre, za mene predstavlja neku vrstu iskonskog emotivnog elementa koji me 'usklađuje' s vlastitom nutrinom.

Ta se unutrašnja 'impostacija' zatim manifestira kao pripadanje glazbi, bilo u samoći stvaranja ili 'uzajamnosti' izvedbe.

A što se jezgre tiče, mogu reći sljedeće: u životu i glazbi sklona sam potrazi za metafizičkim i arhetipskim principima koje doživljavam na emotivnoj i intuitivnoj razini, koja je po mojem mišljenju ključna za glazbeni izričaj, pogotovo u improviziranoj glazbi koja uključuje nekoliko razina koncentracije i komunikacije tijekom izvedbe.

 

Koncert u Maroku mi je ostao u jako lijepom sjećanju upravo zbog fantastične i mnogobrojne publike u divnom ambijentu, koja je sjajno reagirala već na prvih par tonova, a koncert je završio zajedničkim pjevanjem u sklopu improvizacije na jednu od pjesama.

Sve se svodi na to osjeća li publika emociju koju ansambl pruža, bez obzira na vlastiti identitet ili iskustvo u pohađanju koncerata. Naravno da je publika koja češće posjećuje koncerte, mogli bismo reći, zahtjevnija, zato što ima širi uvid u različite izvedbe i, osim emotivno, koncerte doživljava i, da se tako izrazim, analitički. Ali za mene je ipak najvažnija izmjena emocija koja je u mojem svijetu osnova komunikacije, u glazbi i izvan nje. 

Prošli smo zaista velik broj pozornica i festivala u različitim zemljama i uvijek smo bili jako dobro prihvaćeni, a naravno da je reakcija publike vezana i uz opći mentalitet naroda. Neki su, poput Marokanaca, otvoreniji, a neki, poput Kineza, rezerviraniji, iako je kineska publika pažljiva i znatiželjna; doduše, bez prevelikog iskustva na području jazz i world music koncerata.

 

Neki od dijalekata i govora na kojima pjevam su gotovo izumrli i govori ih vrlo malo ljudi, poput istrorumunjskog (vlaškog i žejanskog) ili istroromanskog jezika.

Velikog bogatstva istarskih dijalekata postala sam svjesna otkrivši zanimljive istarske pjesnike čije sam stihove uglazbila, kao što su Milan Rakovac, Daniel Načinović, Loredana Bogliun, Drago Orlić...

Na neki način njihovi su stihovi odabrali mene. Naime, nisam nikad s namjerom išla čitati nečije stihove, nekako mi je uvijek slučajno pod ruku došla neka knjiga poezije ili neki stih koji me je dotaknuo, ponekad i samom zvučnošću ili melodijom riječi, poput Loredanine Touca la louna, Rakovčeva Črnog zla ili Načinovićevih Kovarskih litanija.

 

Iako najvećim dijelom pišem vlastite stihove na svojem materinskom južnoistarskom  dijalektu, kao skladateljici su mi zanimljivi i ostali dijalekti. U Istri postoje različiti govori slavenskog i romanskog podrijetla čija me melodioznost odvodi u stvaranje različitih glazbenih melodija i ritmova.

 

Iskreno, što se samog procesa skladanja autorskih skladbi tiče, rijetko planiram unaprijed.  Skladbe obično nastanu same, ili barem nacrti, a od njih izabirem one na kojima dalje radim, iako ni to nije sasvim racionalan proces kao ni samo skladanje.

Često i one koje su zamišljene za npr. klavir nakraju izvede Transhistria ensemble u kojem su harmonijski instrumenti gitara i harmonika, ili obrnuto, a kako konstantno skladam, imam uvijek različitih nacrta i ideja od kojih izabirem materijal pogodan za određeni ansambl na kojem dalje radim.

 

Svakako se kroz godine produbila, ali ta neka 'kemija' između nas postojala je i na samim počecima, a glazbenike sam pažljivo birala, imajući na umu, osim same neophodne zanatske osnove, i svojevrsnu otvorenost duha koja je važna i koja omogućava da kroz pripadanje glazbi, da nadograde i obogate moju glazbu na pravi način.

Kad kažem 'pripadanje glazbi', mislim ponajprije na to da su to vrhunski umjetnici, glazbenici otvorena duha čije je umijeće uvijek u službi zajedničkog stvaranja glazbe. 

Stvaranje skladbe je intiman proces u kojem nastaje osnovna struktura skladbe – tekst, melodija, osnovne harmonije i forma. Zatim se na probama kroz zajednički rad finalizira struktura i forma, ovisno o identitetu svake skladbe, mojim željama i njihovim prijedlozima. Skladbe dobivaju svoj finalni identitet kroz zajedničke izvedbe i uzajamna osluškivanja koja su najvažniji dio naših izvedbi.
Sretna sam što imam tako divne glazbenike koji su sjajni izvođači. Ne samo u smislu vrhunske tehničke i zanatske izvedbe već i u smislu osjećaja za svaku pojedinu skladbu koje upravo kroz njihov doprinos dobivaju svoju finalnu formu.

 

Na koncertu 18. ožujka u ciklusu Lisinski srijedom predstavit ćete svoj četrnaesti autorski album „Misečina bila“. Kako je nastajao album te što publika može očekivati i od albuma i na koncertu? 

Za mene je skladanje način funkcioniranja, stoga skladbe reflektiraju mnogostranost nekog životnog razdoblja i odnosa prema životu, različitih iskustava i stanja, te je tako i s materijalom na novom albumu.
Jednako se tako kroz vrijeme mijenja i način izvedbe ansambla, koji je posljednjih nekoliko godina dosegnuo još jednu razinu zajedničkog muziciranja. 
Novi album u izdanju Cantusa Hrvatskog društva skladatelja sadrži jedanaest novih skladbi, deset autorskih i obradu jedne tradicionalne gradišćanske pjesme koje će publika imati priliku čuti na koncertu.

Nove skladbe su nešto kompleksnije od prijašnjih; na tragu su spoja Istre i jazza, kao i načina sviranja Transhistria ensemblea s kojim već skoro tri desetljeća dijelim beskompromisno pripadanje glazbi.

Ako se ne varam, u  Maloj dvorani je ovaj sastav zadnji put nastupio prije deset godina kad je održana promocija albuma „Canto amoroso“. Veselimo se ponovnom dolasku u Lisinski i dijeljenju radosti muziciranja s našom publikom.

Album je snimljen u tonskom studiju Hendrix Radia Koper RTV Slovenije u lipnju 2025., na omotu, čije oblikovanje potpisuje moj stalni suradnik istarski dizajner i videoumjetnik Matija Debeljuh, kao i dosad su korištene slike mojeg tate, akademskog slikara  Ivana Obrovca.
Zahvaljujem Hrvatskom društvu skladatelja, Cantusu i direktorici Mirjani Matić na dugogodišnjoj suradnji i još jednom zajedničkom albumu. 

 

Svakako se radi o unutrašnjem svijetu, moje pjesme reflektiraju unutrašnje tkanje čije niti ne moraju nužno biti povezane  s 'vanjskim' svijetom, ali vjerujem da mogu kroz dah i duh Istre i filigransku izvedbu Transhistria ensemblea prenijeti jednu univerzalnu emotivnu poruku.

 

Moram priznati da o tome ne razmišljam, već sam koncentrirana na ono što trenutno radim, a u tome nastojim dati najbolje od sebe. Velika razlika koju osjećam u odnosu na početke je razina iskustva koja je s vremenom i radom na glazbi donijela mir i opuštenost, dakle odsustvo nesigurnosti koje je normalno u počecima, te u tom smislu osjećam veću slobodu.
Mislim da je najvažnije uvijek ostati dosljedan samom sebi i svojoj nutrini, što u mojem slučaju generira i vlastiti skladateljski i izvedbeni rukopis kojemu sam vjerna.

 

 

Foto: Darija Cikač, Igor Popović