Novosti
27. travnja 2026.
Srdačan pljesak za Mozartov Rekvijem u novoj verziji Mladena Tarbuka
Solisti, Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu pod ravnanjem maestra Tarbuka izveli su Rekvijem s novom inačicom dijelova koje veliki skladateljski genij zbog prerane smrti nije stigao sam skladati.
Pjevači-solisti bili su također studenti (na našoj šestoj fotografiji, slijeva): visoki sopran Anastasija Mileusnić, sopranistica Mihaela Kristina Mlinarić, altistica Laura Marincel Haller, tenor Reza Fekri i bas Jakov Kalajžić. Inače, prva je izvedba ovog djela bila dva dana ranije u Glazbenoj školi u Požegi.
Predstavljeni novi Rezidenti MUZA
Pred početak zagrebačkog koncerta predstavljeni su i sudionici trećeg ciklusa Rezidenti MUZA, uidućoj sezoni, zajedničkog pothvata Akademije i Lisinskog. To su, (na četvrtoj fotografiji,slijeva) studenti: udaraljkaš Dane Franolić, pijanist Ivan Petrović-Poljak, violinistica Katarina Kocelj i skladatelj Ivan Hlebić.
- Suradnja Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog traje od otvorenja Dvorane – istaknula je u kratkom obraćanju prije koncerta muzikologinja dr. sc. Ana Unkić, savjetnica ravnateljice Lisinskog.
Prof. art. Srđan Filip Čaldarović, dekan Akademije, naglasio je upravo ciklus Rezidenti MUZA, ali i velike zajedničke projekte Muzičke akademije i Dvorane Lisinski svake sezone, pa i koncerte u najprestižnijem ciklusu Lisinski subotom.
'Koliko je Rekvijem uopće Mozartov?'
Potom je uslijedilo ono što su svi znatiželjno očekivali: jedno novo viđenje Mozartova Rekvijema, jednog od najpopularnijih glazbenih djela uopće. Mladen Tarbuk, koji je i ravnao izvedbom, želio je „potaknuti publiku na razmišljanje o poznatovoj Mozartovoj misi za mrtve i koliko je ona uopće njegova“.
Inače, od 1971. do danas skladano je gotovo dvadeset verzija Mozartova Rekvijema s drugačijim završetkom, a mnoge su i snimljene, naglasila je u programskoj knjižici autorica teksta Magda Galić, studentica 5. godine muzikologije.
Promjene kod izvođača, instrumenata...
Već pogled na izvođače pokazao je neke osobitosti: nešto manji izvodilački aparat nego obično, ansambl postavljen kao na crkvenom koru (pjevači-solisti bili su između orkestra i zbora a ne u prvom planu, a u zboru tenori nisu bili iza soprana i basi iza altova, nego svi glasovi jedan do drugog)...
Koristio se i instrumentarij zvukom najbliži izvornom, način sviranja bio je prilagođen tadašnjoj tehnici, a i orgulje su bile registrirane na stilski primjeren način.
Mnogi stilovi kasnijih epoha
U ovoj inačici Rekvijema maestro Tarbuk je zadržao sve izvorno Mozartovo. Ono što je nakon majstorove smrti napisao Franz Xaver Süssmayr izostavio je gdje god je mogao. Uvažio je jedino dijelove partiture koje je, još prije Süssmayra, napisao Joseph Eybler. Tako su stavci Sanctus, Benedictus i Agnus Dei potpuno Tarbukovi, a dodao je i Lux aeternu, stavak kojim rekvijemi često završavaju.
„U dijelovima do kojih nije došao Eybler, Tarbuk se u svojoj verziji skladbe postupno odmiče od originalnih fragmenata i Mozartova stila prema vlastitom“, tumači autorica teksta.
Ona dodaje da se Tarbuk, s „vrlo blagim referencijama na originalno djelo, no opet radi rekonstruiranja Mozartova stila“ koristio širokom paletom glazbenih sredstava iz različitih epoha, sve do današnje, pa tu ima i elemenata romantike, glazbe 20. i 21. stoljeća, jazza...
Potresan uspon duše na nebo
U Tarbukovoj verziji Rekvijem završava također vrlo dojmljivo: Lux aeternom skladanom samo za visoki sopran, klarinet, zvončiće i gudače. Maestro taj stavak smatra najbližim karakteru vlastitog opusa. Stavak simbolizira „uspon duše na nebo te konačni spokoj, vthunac svakog Rekvijema“, protumačeno je u knjižici.
Nakon zahtjevne izvedbe i oduševljenih poklika iz publike, podjednako skladatelju i mladim izvođačima, uslijedio je razgovor. Magda Galić je postavljala pitanja maestru Tarbuku, altistici zbora Marti Knežević, sopranistici Mihaeli Kristini Mlinarić i koncertnoj majstorici orkestra Katarini Kocelj.
Cjeloživotni zadatak
- Ispunio sam svoj cjeloživotni zadatak – rekao je Mladen Tarbuk i dodao kako su mu neki kolege odmah nakon izvedbe rekli da im se cjelina svidjela.
Objasnio je da su mu se neki završni dijelovi Mozartova Rekvijema još u mladosti činili „jeftinim“.
- Pomoću interneta ušao sam u repozitorij Austrijske nacionalne knjižnice gdje je sav materijal o Mozartovu Rekvijemu, rukopis partiture, ali i skice, dostupan. Točno se vidi što je pisao Mozart, što Eybler, a što Süssmayr – objasnio je svoj rad maestro.
Mihaela Kristina Mlinarić rekla je da je raditi na novom djelu bilo „ekstremno uzbudljivo, pa i zabavno, ako je to primjereno reći za rekvijem“.
'Gotovo maksimalna sloboda'
- Svidjelo mi se što nismo bili ograničeni očekivanjima „kako sve treba zvučati“ nego smo, budući da je velik dio djela nov, imali gotovo maksimalnu slobodu istraživati – kazala je pjevačica i naglasila važnost ritmova u Tarbukovoj verziji.
Katarina Kocelj podsjetila je da je Mozarta uvijek vrlo teško svirati jer se svaka nota, sa čvrstim razlogom, mora dobro čuti.
- Ovo što je skladao profesor Tarbuk bio je velik izazov jer je intonacijski i ritmički još teže. Takva rekomponiranja su prigoda da velika djela doživimo na nov način – dodala je.
Marta Knežević izrazila je čuđenje što nema i više nadopuna Mozartova Rekvijema.
- Velik je to izazov. Neka hrabri skladatelji pokušaju, a publika će presuditi – sažela je.
'Moramo li stalno slušati isto?'
Mladen Tarbuk rekao je ponešto i o pripremama za izvedbu, ali i svoje viđenje naših glazbenih prilika.
- Jako je važno da studenti sudjeluju u velikim projektima. Izvedbi je prethodilo devet dana intenzivnih pokusa! Mladi imaju „otvoreno srce i uši“ za nove stvari, dok profesionalni glazbenici u orkestrima uglavnom sviraju kako su navikli. I mnogi slušatelji su često naviknuti na 2-3 izvedbe nekog djela i misle da ga treba izvoditi tako i nikako drukčije. Je li baš tako? Osim toga, Mozartov Rekvijem se izvodi svakojako, čak i uz ignoriranje njegovih jasnih oznaka u partituri – upozorio je skladatelj.
Bio je kritičan i prema tome kako se u Hrvatskoj tretiraju mnogi mladi glazbenici.
- Akademija nije garancija uspjeha, rijetko vidite moje studente da imaju priliku dirigirati. Zato ih potičem da odu u inozemstvo ako se ukaže prilika. A Muzička akademija u Zagrebu zaista daje sjajne mlade glazbenike; za prijem na studij dirigiranja morate biti izvrsni u svim segmentima glazbe, što se više nigdje drugdje ne traži – ustvrdio je.
Hrvoje Dečak / KDVL
Foto: Tomislav Jagar