Novosti

5. studenoga 2024.

Razgovor s karizmatičnom talijanskom pjevačicom Marijom Mazzottom uoči nastupa u Lisinskom

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Izvorišta predstavljaju jednu od trenutno najuzbudljivijih europskih world music pjevačica.
 
Ovo je treći put da dolazite u Zagreb, a nastupili ste i u Makarskoj. Kakve dojmove imate s prethodnih posjeta?
Zagreb, Makarska i ranije Dubrovnik. Jedna od mojih želja je posjetiti Zadar i morske orgulje. Balkanske zemlje su za mene kao drugi dom, osjećam se stvarno usklađeno i mislim da se Talijani dobro slažu s ovim narodima. Hrvatska mi je posebno donijela mnogo susreta i važnih novih prijateljstava, poput onog s Filipom Packom, ton-majstorom kojeg sam upoznala prije nekoliko godina tijekom svog prvog koncerta u Zagrebu; sada je prijatelj i više od godinu dana je na turneji kao ton-majstor benda.
 
Sigurni smo da Vas svi uvijek pitaju što je čarobno u pizzici ili taranti, koja je ovu glazbu učinila poznatom diljem svijeta, ali morat ćete još jednom odgovoriti na to pitanje...
Pizzica je imala različite funkcije u tradiciji: jedna od njih povezana je s "tarantizmom", ritualom iscjeljenja. Pizzica je karakterizirana jednostavnošću, ponavljanjem i opsesivnošću, zbog čega je razumljiva i dostupna mnogima. Vjerujem da magija proizlazi iz činjenice da se u svakom dijelu svijeta, čak i u zemljama s različitim i udaljenim kulturama, ova vrlo snažna energija osjeti i omogućuje publici da se osjeća uključeno.
 
Kada ste otkrili ljubav prema tradicijskim pjesmama?
Ja sam otkrila tradicijsku glazbu prilično kasno, s 15, 16 godina, slučajno prisustvujući koncertu jednog sastava koji ju je izvodio. Ono što me odmah fasciniralo bilo je sudjelovanje publike. Nije to bio koncert na kojem su glazbenici izvodili glazbu, a publika samo slušala nego glazba koja je uključivala i publiku koja je sudjelovala pljeskanjem ili pjevanjem refrena. Nije bilo jasne razlike između glazbenika i slušatelja, svi su postali aktivni sudionici.
 
U Salentu ljubav prema pizzici još uvijek traje. Postoje veliki festivali poput Notte della Taranta. Možete li opisati taj festival?
U Salentu je tradicijska glazba još uvijek vrlo živa; tijekom godine ima mnogo fešta i događanja na kojima se ljudi okupljaju da sviraju, pjevaju i održavaju živu tu glazbu. Jedan je od tih festivala, možda najpoznatiji i najiščekivaniji, La Notte della Taranta: festival koji karakterizira spajanje glazbe Salenta s drugim glazbama i kulturama, rušenje barijera i stvaranje povezanosti.
 
Jesu li mladi zainteresirani za pizzicu?
Mladi Salentini, kao i mladi širom svijeta, prate glazbene trendove, one koji su popularni u određenom trenutku povijesti. Danas tradicijska glazba nije najpopularnija, ali narodna glazba, sa svojom jednostavnošću i sposobnošću da uključi, čini da mnogi mladi prakticiraju pizzicu, pjevajući ili svirajući tamburin ili druge instrumente.
 
Prije samostalne karijere pjevali ste s bendom Canzoniere Grecanico Salentino, koji sljedeće godine slavi 50. godišnjicu. Možete li se prisjetiti tih dana?
Pridružila sam se Canzoniere Grecanico Salentino 2000. godine, tek sam postala punoljetna, a vođa je bio osnivač benda, Daniele Durante. S njim sam stekla prve spoznaje o tradicijskoj glazbi i prva iskustva na pozornici. Kasnije je Daniele Durante predao palicu CGS-a sinu Mauru, novoj generaciji benda. S tom postavom nastupila sam na pozornicama važnih festivala i imala priliku upoznati nove kulture te se suočiti s tradicijskoj glazbi iz drugih dijelova svijeta, učeći mnogo i rastući.
 
Svoj posljednji album "Onde" snimili ste s novom postavom — s bubnjevima i električnom gitarom. Što Vas je navelo na tu odluku i koliko ste zadovoljnu reakcijom publike na ovu postavu?
Moj posljednji rad je "Onde", snimljen s Ernestom Nobilijem na gitari i Cristianom Della Monicom na udaraljkama i elektronici. Ovaj album proizašao je iz moje snažne potrebe za snažnijim zvukom na koncertima u usporedbi s godinama u duu, uz pratnju harmonike. Također sam imala potrebu vratiti se zvuku koji sam slušala kao ljubiteljica talijanskog rocka i punka. Moja želja bila je pjevati "moju glazbu", onu tradicionalnu, uz pratnju instrumenata koje sam uvijek slušala, ali nikad povezivala sa svojim repertoarom: zvuk bubnjeva i distorziranih električnih gitara. Osjećam se zadovoljnom uspjehom albuma, kako u smislu izvedbe, tako i po komentarima publike koje slušam na kraju svakog koncerta. Također sam zadovoljna povratnim informacijama struke: album je mjesecima bio u Top 10 na Transglobal World Music Charts i World Music Europe Charts, a također je nominiran za Preis der Deutschen Schallplatten Kritik (nagrada kritike u Njemačkoj) i neke druge nagrade.
 
Vi tradicijskim pjesmama dajete novi, suvremeni zvuk, a ima dosta onih koji smatraju da tradicijsku glazbu ne treba mijenjati, da joj ne treba ništa dodavati. Jeste li se susretali s takvim mišljenjima?
Tradicijska glazba oduvijek je bila podložna promjenama. Kako se prenosila usmeno, jasno je da je svaki izvođač tijekom godina dodao nešto svoje: dodatni stih ili drugačiji način pjevanja, malu varijaciju u melodiji. To nam govori da tradicijska glazba nikada nije bila "fiksirana", tako da mi nema smisla reproducirati je kao da je muzejski eksponat. Uvijek je treba obnavljati i činiti suvremenom, ali pri tome nastojati očuvati njezin duh. Danas, kada ljudi više ne rade na poljima, kada se pizzicom više ne liječi i kada se uspavanke više ne pjevaju kako bi se uspavala djeca, tradicijska glazba je izgubila funkciju koju je imala prije mnogo godina. Ali, s razumijevanjem i dubokim poštovanjem, nastojeći očuvati te vrijednosti i istu emotivnost, za mene pjevanje postaje odgovor na potrebu da izrazim dio sebe koji inače ne bi imao načina izaći na vidjelo.
 
U Zagrebu ćete, međutim, nastupati uz pratnju harmonikaša Antonina de Luke. Koja je razlika između nastupa u duetu ili triju?
Da, dva su koncerta zaista vrlo različita po zvuku, ali imaju zajedničku matricu, a to su tradicijske pjesme. U duetu s harmonikom izranja nježnija Maria, dok u verziji tria dolazi do izražaja odlučnija i energičnija Maria.
 
Posljednjih godina surađivali ste s mnogim glazbenicima, poput Bombina, grupe Crimi i grupe Pulcinella. S kime biste još voljeli surađivati, a do sada niste?
Jedan od umjetnika s kojim sam željela surađivati je Raül Refree, jako sam zavoljela njegove albume i produkcije. Želja mi se ispunila i u siječnju 2026. izlazi album u duetu s njim, što me jako veseli. Postoji mnogo umjetnika s kojima bih jednog dana voljela surađivati. Među njima je umjetnik kojeg cijenim i pratim dugi niz godina, Slobodan Trkulja. Također, tu je španjolski umjetnik kojeg sam upoznala ne tako davno, ali kojeg jako cijenim, Rodrigo Cuevas. Drugi san bi bio susret i mogućnost suradnje s Giovannijem Lindom Ferrettijem, izvorom inspiracije u pisanju albuma "Onde".
 
Što publika može očekivati od zagrebačkog koncerta?
U Zagrebu ćemo predstaviti album "Amoreamaro", koncert koji se usredotočuje na osjećaj ljubavi i njegove nijanse. Ima pjesama iz tradicije različitih talijanskih regija i nekoliko počasti važnim ličnostima poput Domenica Modugna i Rose Balistreri. Tu su i naše originalne kompozicije. Ono što publika može očekivati sigurno je koncert pun emocija i osjećaja!
 
Nedavno ste rodili, ali niste prestali nastupati. Kako je putovati s malom bebom? Primjerice, ovoga puta imat ćete tri koncerta u pet dana. Je li to izazovno?
Da, rodila sam prije nešto više od mjesec dana. Biti na turneji s tako malim djetetom stvarno je vrlo zahtjevno; koncerti su također zahtjevniji jer su se prioriteti promijenili i ništa se ne može unaprijed isplanirati, mora se prilagoditi potrebama male. Međutim, s druge strane, neprocjenjiv je osjećaj vidjeti je dok pjevaš, a ona je s tatom u dnu dvorane ili sa strane pozornice. To je tako veliki i snažan osjećaj da briše svu iscrpljenost i poteškoće turneje. Ponovila bih to još tisuću puta.