Slavni orkestar vraća se u našu dvoranu nakon 14 godina. Uz čuveni Treći glasovirski koncert Sergeja Prokofjeva u C-duru, čut ćemo uvertiru-fantaziju Romeo i Julija Petra Iljiča Čajkovskog te Drugu simfoniju u D-duru Jeana Sibeliusa.Podsjetimo, međutim, o kakvom je ansamblu riječ!

 

Nacionana akademija Santa Cecilia službeno je osnovana još 1585. godine i jedna je od najstarijih glazbenih institucija na svijetu! Njezin Orkestar, utemeljen 1908., prvi se u Italiji posvetio isključivo simfonijskom repertoaru. Praizveo je mnoga remek-djela kao što su Rimske fontane i Rimske pinije Ottorina Respighija.

 

Njime su ravnali velikani poput Gustava Mahlera, Claudea Debussyja, Camillea Saint-Saënsa, Richarda Straussa, Artura Toscaninija, Herberta von Karajana, Claudia Abbada i Antonia Pappana (od 2005. do 2023.). Počasni predsjednik Orkestra 1980-ih je bio veliki Leonard Bernstein. Od sezone 2024./2025. šef dirigent je iznimno ugledni britanski maestro Daniel Harding.

Velika talijanska pijanistica Beatrice Rana, koja s Orkestrom dolazi u Zagreb,rođena je u Copertinu u Apuliji i jedna je od najtraženijih talijanskih umjetnica klavijature današnjice. O Trećem koncertu za glasovir i orkestar  Sergeja Prokofjeva u C-duru, 33-godišnja umjetnica rekla je za ARD Classic:

 

- Uvijek sam sretna kad ga sviram jer je to vrlo uzbudljiv koncert. Dapače, rekla bih da je to kvintesencija Prokofjevljeva stvaralaštva. Pišući taj koncert, htio se afirmirati kao moderan skladatelj, no istovremeno je podario prekrasne melodije u najboljoj maniri romantizma. Treći stavak jedan je od najljepših u povijesti glazbe! Najveća je „opasnost“ tog koncerta što solist, pa i orkestar žele pokazati što veći virtuozitet – rekla je pijanistica, koja je u svibnju ove godine postala i majka djevojčice Margherite.

 

- U tom koncertu futurizam i melodioznost idu zajedno pa već na početku prvoga stavka orkestar (klarinet) počinje s nježnom mleodijom koju orkestar prekida furioznim ritmom,  poput ritma stroja. Uopće, jedan karakterističan ritam provlači se kroz cijelo djelo – dodala je umjetnica.  

U drugom stavku, nastavila je, Prokofjev koristi ples, važan aspekt njegova stvaralaštva. Jedan groteskni, brutalni ples javlja se već u prvom stavku. U drugom je ples nježna gavota. Zato u tom koncertu drugi stavak nije spori, kao obično, nego više plesni stavak!

- U trećem stavku romantična duša skladatelja ipak maksimalno izlazi na površinu. Vidljivo je da se on čak bori protiv toga, nastojeći biti moderan. No upravo u sredini trećeg stavka njegova romantična strana nadjačava i donosi jedan od najčarobnijih dijelova koncerta – zaključila je Beatrice Rana.

 

Sam skladatelj izveo je svoj Treći glasovirski koncert u Nacionalnoj akademiji Santa Cecilia u Rimu prije točno sto godina, 1926. Sjećanje tadašnjeg predsjednika Akademije, Enrica di San Martina e Valperge (koji je dužnost obnašao 52 godine, od 1895. do 1947.!) upravo je pronađeno u arhivi Akademije!

„Koncert me duboko dirnuo“, napisao je i uz ostalo dodao da je Prokofjev uživao u uspjehu koji je zaslužio.

 

„Poput Kusevickog, i Prokofjev mnogo duguje Akademiji Santa Cecilia, koja ga je prva predstavila nakon njegovog bijega iz Rusije. Sjećam se da ga je u to vrijeme otkrio Djagiljev, taj izvanredno briljantan čovjek koji je stvorio ruske balete i lansirao scenografe poput Benoita, Baksta i drugih, kao i glazbenike poput Stravinskog, Prokofjeva i drugih. Djagiljev je zasigurno imao izvanredan talent za otkrivanje umjetničkih talenata koji su još uvijek bili nepoznati i nesumnjivo je kazalištu dao novi smjer koji je imao duboke posljedice u svakoj zemlji. Neosporno je da su ruski baleti utjecali na glazbu, mimu i scenografiju u svakoj zemlji svijeta“, napisao je Enrica di San Martina e Valperge.

 

Inače, Prokofjev je čelnika Akademije tada posjetio i kod kuće, zajedno sa spomenutim,  čuvenim ruskim baletnim impresarijem Sergejem Djagiljevim, slikarom Léon Bakstom koji je radio sceografije i kostime za Djagiljevljeve produkcije, velikim francuskim umjetnikom Jeanom Cocteauom te slavnim Pablom Picassom.

Prokofjev im je tada opisao i svoj bijeg iz Rusije kroz tisuću opasnosti, u kojem je,  prolazeći kroz Srbiju, obolio od teškog oblika tifusa... Ipak, sretno se dokopao Zapada.

Na kraju je predsjednik ustvrdio:

„Akademija je Prokofjeva predstavila u njegovoj dvostrukoj ulozi skladatelja i pijanista, što je svakako poslužilo za lansiranje Prokofjeva u briljantnu karijeru koju sada slijedi, potpuno opravdanu njegovim velikim genijem i njegovom čudesnom tehnikom...!“

 

U naše vrijeme, Nacionalna akademija Canta Cecilija postala je zaklada. Uz Simfonijski orkestar ima i Zbor, a godišnje prirede oko 250 koncerata i drugih događanja.

Cilj Akademije je postati središte izvrsnosti za izvanredno glazbeno obrazovanje; zato će  uskoro biti osnovani i novi specijalizirani intenzivni tečajevi i radionice.

Povijesna baština Akademije digitalizirana je i prenesena 2005. u novu vlastitu biblioteku, a njezin Muzej glazbenih instrumenata, otvoren 2008., jedan je od najvećih u Italiji i svakako ga vrijedi razgledati!

 

 

***

 

Na fotografijama (foto A. di C. Cecilia):

Sergej Prokofjev i talijanski dirigent Mario Rossi, koji je ravnao izvedbom 7. 4. 1926.

Plakat koncerta otprije stotinu godina

Maestro Daniel Harding, sadašnji dirigent Orkestra

Orkestar Nacionalne akademije Santa Cecilia sa svojim dirigentom 

Talijanska pijanistica Beatrice Rana (foto Simon Fowler)