Elvis Stanić jedan je od najboljih hrvatskih suvremenih gitarista i harmonikaša te najnagrađivaniji jazz-skladatelj srednje generacije. Ove srijede gostuje u ciklusu Lisinski srijedom s novim projektom AIRes Collective. Na tom će koncertu promovirati novi album „2 for tango“ koji je najavljen odličnim singlom Picasso.

Scena se promijenila u toj mjeri što su se promijenile i generacije novih glazbenika, kao i duh vremena. U našim počecima još smo bili nekako vezani za cijelo nasljeđe 80-ih, 90-ih, dok je bebop definirao što jest, a što nije džez... U međuvremenu je došlo do sinergije stilova, pravaca. Džez koji smo dotad poznavali postao je 'historic', a mali milijun novih pravaca, stilova, fuzija zauzelo je scenu. I mislim da to uopće nije loše, to je naprosto tijek vremena. Džez je od stila postao komunikacijski kanal, jezik.

Što se tijekom godina događalo s popularnošću džeza i njegovih podžanrova i je li publika danas znatiželjnija i otvorenija?

Naravno, i što je još važnije, mlađa. Džez je, barem u Hrvatskoj, od nekadašnjeg nekog 'elitnog' žanra samo za sladokusce i eventualno glazbenike, postao i način izražavanja supkulture, već kako je niz novih generacija mladih džezista stasao na džez-akademijama Europe, uglavnom Austrije. Upravo oni postaju lučonoše novog zvuka među kolegama iz drugih glazbenih krugova, rocka, alternative, klupske glazbe, stvarajući jezgru džeza kakav se do nedavno nije svirao.

Surađivali ste s brojnim velikanima džeza i popularne glazbe: od Ala Di Meole, Gilberta Gila, Vlatka Stefanovskog, Boška Petrovića i Matije Dedića do Olivera, Josipe Lisac, Gibonnija, ali i sa Simfonijskim orkestrom iz Osla… Koliko su Vas kao glazbenika i producenta oblikovale suradnje s džezistima i instrumentalistima, a koliko s pjevačima?

Rekao bih da sam, barem što se mene tiče, puno više utjecaja na formiranje glazbenih nazora dobio od bitnih ljudi iz svijeta likovne umjetnosti ili pak teorije umjetnosti, jer je glazba samo jedan od načina da se kaže isto. Netko drugi bi to otplesao, netko naslikao, netko objasnio, ja slučajno sviram. A najveći trag je ipak ostavio Boško, ne samo na mene nego na cijelu našu generaciju. Njegov pristup glazbi, glazbeništvu i naprosto životu, usmjerio je i nas i naše glazbene izričaje u dobrom pravcu.

 

Svaki dan. Glazba je beskrajna, kozmička, harmonija sfera. Svakoga dana otkrivam koliko malo znam o tim velikim pitanjima bez odgovora, i uvijek tražim neki drukčiji način da se približim istini, zato stalno tražim nove instrumente, drugu glazbu, stilove... Slušatelji će možda naći neke zajedničke obrasce koje koristim kad stvaram, ali sve je to samo put prema savršenoj kompoziciji, frazi, zvuku...

Nastupali ste s mnogim umjetnicima i izvan Hrvatske. Na kakav prijam tamo nailazi vaša glazba i kako je se doživljava?

Uvijek je prijam dobar ako je izvedba dobra, a glazbenici nadahnuti. Vjerujem da ono što je napisano vrijedi onoliko koliko dobro to glazbenici mogu prenijeti.
A ja biram samo dobru ekipu. Pa i kad sam izvan Hrvatske, uvijek sam imao sreću svirati s vrhunskim glazbenicima, a tada naprosto nema bojazni za prijam i reakciju publike. Čim bilo tko čuje vrhunsku izvedbu udruženu sa snažnom, dubokom emocijom izvođača, neće ostati ravnodušan.

Kad ste počeli svirati kao šestogodišnjak, Vaš prvi instrument bila je harmonika, te nakon toga gitara, koju ste, kao i džez-kompoziciju, studirali na Berklee College of Music u Bostonu. Novim albumom, kao i prethodnim projektom French Touch Accordion Project, ponovno ste važnije mjesto poklonili harmonici. Je li u tome presudnu ulogu imao Richard Galliano?

Moram priznati da je upravo Galliano harmonikaš koji mi je pomogao spojiti naizgled nespojive glazbene izraze – poetiku harmonike kroz narativ mojeg, praktično glavnog instrumenta posljednjih desetljeća, gitare. Da nisam cijeli život svirao džez-gitaru, ne bih mogao ovako svirati harmoniku. Najprije sam Gallianove rečenice čuo kao gitarske fraze, a onda sam svoje gitarske džezz-klišeje i sve one silne metinijevske obrasce prebacio na harmoniku. Najprije je došlo do gotovo 'bipolarnog glazbenog poremećaja' u mojem umu, a potom, nakon dvije godine, stvari su počele – same od sebe – polako sjedati na svoje mjesto. Sada sviram harmoniku kao gitaru, a gitaru kao harmoniku.

Uz Elvis Stanić Group, povremeno 'aktivirate' i Elvis Stanić Mediterranean Orchestra. Prošle godine osnovali ste sastav Elvis Stanić AIRes Collective. Koja je ideja i vizija tog kolektiva i koliko se on razlikuje od Vaših dosadašnjih projekata?

To je potpuno novi bend, novi ljudi, nove, drukčije energije. Goran Rukavina, moj nekadašnji basist i kontrabasist, stari 'ratni drug',  tu je kao naš prvi oslonac – netko tko telepatski zna svaki moj sljedeći ton. Zatim Leon Brenko, izvrstan, a samozatajan pulski džez-pijanist klasičnog backgrounda, ovaj put ulazi u nepoznato, nešto što nije nikad prije radio, a u čemu se snalazi kao riba u vodi. Žiga Kožar, ljubljanski bubnjar, tretira svoj instrument kao udaraljke – pažljivo, s mjerom, više slušajući nego svirajući... Taj bend je dijametralan mojim dosadašnjim ekipama, i to se čuje. Osim toga, uz famoznu Albu Nacinovich, multi-instrumentalisticu i vokal, i United String Quartet, mislim da sam konačno dosegnuo onu razinu zvuka, boje, skladbi i izvedbe za koju je trebalo proći puno, puno godina.

U Dvorani Lisinski predstavit ćete album AIRes Collectivea „2 for tango“. Čime ste se povodili u tim autorskim pjesmama u kojima ste spojili francusku šansonu, argentinski tango i ritmove Južne Amerike?

Povodio sam se time da sve to pokušam spojiti u jedan novi izričaj koji zadržava specifičnost svakog od idioma, ali kroz prizmu jednog, recimo, mediteranskog duha.
Ono čime se kao autor igram su epohe, stilovi, poetike, tradicije,  a ono što imam je bend vrlo talentiranih ljudi koji to emotivno interpretiraju i kroz način izvedbe i kroz trenutno nadahnuće, katkad kroz humor… I nikad nije isto. To je najbolji moment – što glazba svaki put zvuči drukčije!

Album ste najavili pjesmom Picasso, na kojoj svirate četiri instrumenta. Uz bend, u pjesmi vam se pridružuje i United Strings Quartet… Kako je nastala pjesma, je li njezin naslov svojevrsna metafora za Vaš kolažni pristup glazbi i kako to da ste njome odlučili najaviti album?

Pa da... Kao likovnjak po prvoj struci, Picasso mi je oduvijek bio zanimljiv zbog svoje 'alkemijske' transformacije, zbog svojih stubokom raznorodnih faza. Međutim, rukopis je uvijek isti, uvijek je on – on. Prepoznatljiv i jedinstven u različitosti. Skladba Picasso kreće se upravo tim putem, od brazilskog ostinata na početku, preko flamenko uvoda do New mussette teme koja vodi u dramatičan kubistički, jazz-fusion most, koji nagovješćuje početak improvizacije teme... Mislim da je takav sažetak idealan za predstaviti album koji se stalno mijenja iz skladbe u skladbu.

 

Dubrako Majnarić je bio naš prvi, a koliko znam, i jedini posvećeni jazz-harmonikaš – cijeli život posvećen i jazzu i harmonici, kao vrlo posebnom instrumentu u narativu raznih jazz boja i izričaja. Excelsior je došao do mene zahvaljujući obitelji Balić-Majnarić. Dubravkova supruga, gospođa Naima Balić, nakon njegova odlaska, ustupila mi je na korištenje taj vrijedan instrument, te je rekla da je to bila i Dubravkova želja.

Nema mnogo jazz-harmonikaša, govorim o cijeloj svjetskoj sceni, tako da je taj čin od nevjerojatne važnosti za mene kao glazbenika, ali i skladatelja, jer su boje i specifičan zvuk njegove harmonike veliko nadahnuće za nove skladbe.

Osim toga, to je i instrument iz kolekcije Peppina Principa, talijanskog barda jazz-harmonike, s kojim je Dubravko surađivao i od kojeg je i dobio tu harmoniku, pa se jedna divna, duga priča nastavlja. Čast mi je i velika radost svirati ovaj koncert na Dubravkovom Excelsioru. Vjerujem da i on to odnekud sluša te da će čuti ponešto i od svojeg starog repertoara – svi ćemo mi na sceni u srijedu dati samo najbolje od sebe.

Kako ste zamislili koncert u Lisinskom?

Bit će to vatromet emocija, dobre glazbe i virtuozne izvedbe. I to ponajprije novog materijala s albuma, ali i nekih neizostavnih dijelova moje priče iz prošlosti.

Utemeljitelj ste i umjetnički direktor opatijskog Liburnia Jazz Festivala, koji je prošle godine obilježio četvrt stoljeća postojanja. Kako se s godinama mijenjao interes publike za taj ugledni festival i jesu li imena ta koja isključivo privlače publiku ili repertoar?

Mislim da je ipak repertoar presudan. Veliko ime će privući jedan dio publike, međutim, znalo se dogoditi da su neki jako važni i bitni svjetski umjetnici imali u tom trenutku možda neku introvertnu, hermetičnu fazu koja nije baš svakome bila passant, ili su očekivali 'the best of'. Stoga ja prije svega provjeravam content, što će zvijezda svirati i za koji tip publike, jer znam da je forma/izvedba i ovako i onako vrhunska. Zato i nastupaju na festivalu.