Novosti
25. siječnja 2023.
Muzikolog Davor Merkaš: Sherlock Holmes za Papandopula
„Na tri kontinenta pronašao sam 120 Papandopulovih djela – neznancima kucao na vrata, po grobljima tražio brojeve, a jednom mi je i štakor skočio u lice…“
"Boris Papandopulo nikada nije radio kopije svojih djela. Originalne rukopise skladbi jednostavno je nekome dao. Za njegovim skladbama tragam već 15 godina i od 480 djela, koliko je napisao, uključujući i obrade tuđih skladbi, mi i dalje ne poznajemo lokaciju oko 195 autografa", kaže muzikolog dr. sc. Davor Merkaš pri MIC-u (Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog) koji se može pohvaliti pronalaskom oko 120 Papandopulovih djela, među kojima su nedavno pronađene četiri davno iščeznule Papandopulove skladbe: dvije velike orkestralne partiture skladbi Divertimento alla pasticcio i Orkestralni mozaik, stavak iz mladenačke skladbe S ladanja za puhački oktet te tri fragmenta, tj. umetka glasovirskog izvatka iz skladateljeva baleta Gitanella.
"Raspršene izvornike sam pronalazio u BiH, Srbiji, Njemačkoj, Americi, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, pa čak i u Egiptu", kaže Merkaš, prisjećajući se najrecentnijeg pronalaska čiji se počeci mogu pratiti trinaestak godina unazad.
Žena pod tušem
"Papandopulova druga supruga, operna pjevačica Jana Puleva prijateljevala je s dirigentom Ljubomirom Romanskym iz Gelsenkirchena. Bio je utjecajan i naručivao je skladbe raznih skladatelja. Stoga sam posegnuo za telefonskim imenikom Gelsenkirchena te počeo nazivati pojedince prezimena Romansky, dok mi se nije javila gospođa za koju se ispostavilo da je njegova supruga. To je bilo prije trinaestak godina. Gospođa je zatražila da joj pošaljem pismo, no nakon što sam to učinio, više se nikada nije javila. Nešto kasnije primio sam pismo njezina sina, koji je nakon njezine smrti pronašao moje pismo te me kontaktirao. Rekao je da se sjeća Onkela Papandopula te da se puno njegovih nota nalazi kod njega. No ubrzo se, iz istog razloga kao i njegova majka, i on prestao javljati. Postojao je novi trag. Njegova udovica, gospođa Anna Marion Wühr većinu je notnih zapisa dala u gradsko kazalište u Gelsenkirchenu. Pregledao sam njihovih pet ormara, autografima nije bilo ni traga ni glasa", pripovijeda.
No nije joj tu bio kraj. Prije pet mjeseci u Bonnu se održavao sastanak IAMIC-a (Međunarodno udruženje glazbenih informacijskih centara) kojem je prisustvovao i Merkaš. Odlučio je opet stupiti u kontakt s gđom Wühr. Ovoga joj je puta ponudio da sam potraži note.
"Imao sam osjećaj da sam predesetiniran da pronađem ta djela, da ih mogu osjetiti unutarnjim čulima (uza smijeh se u tom trenu prisjetio jedne prilike kada je na radiju govorio o potrazi za nekim djelom Dore Pejačević, pa mu se potom javio jedan slušatelj te mu predložio sljedeći put do nota: da organizira duhovnu seansu te o lokaciji autografa priupita skladateljicu).
"Traganje za autografima je njuškanje i njušenje, zazivanje sudbine koje ne završava uvijek happy endom. Ipak, zahvaljujući radu MIC-a, povijest hrvatske glazbe pisat će se drukčije nego što bi se inače pisala", konstatira Merkaš te nastavlja: "Građu koju pronađemo čeka proučavanje, analiza te obrada. Autografi koje smo pronašli odnose se na antologijska djela Berse, Gotovca, Papandopula, Kunca, Brkanovića, Lhotke. Krucijalno je pronaći note jer je onda glazba spašena, može se digitalizirati. Sljedeći korak je izvođenje, snimanje i distribucija. Po tavanima i podrumima, stanovima i ostavštinama dosad smo prikupili već na stotine, ako ne i tisuće originalnih glazbenih zapisa!
Dora Pejačević je umrla prije točno stotinu godina, a mi smo tek nedavno izdali njezina djela i omogućili svijetu da upozna njezinu glazbu. To je kao da imamo Luku Modrića, a on negdje u parku igra s djecom badminton. Autografi trebaju dobiti status artefakta hrvatske kulturne baštine nulte kategorije, pogotovo ako se radi o antologijskim skladateljima", objašnjava Merkaš.
"Niti jedan jedini hrvatski balet nije izdan kao partitura, čak niti Baranovićevo Licitarsko srce, napominje. Izdali smo partiture opera Ljubav i zloba i Porin Vatroslava Lisinskog i Nikolu Šubića Zrinskog Ivana Zajca, tri antologijske hrvatske opere, no cijeli niz opera nije izdan. Čak i Ljubav i zloba je objavljena 2018. To je otprilike kao da Austrijanci sada objavljuju Mozartovu Čarobnu frulu. Dakle, naš glazbeni potencijal i dalje je svijetu nepoznat. To je razlog zašto obilazim tavane i podrume, što je rezultiralo nekad i komičnim situacijama. Tragajući za izgubljenim notama, pojavio sam se na vratima stana poznatog hrvatskog glazbenika. Glazbenik je u međuvremenu umro, a u stan se uselila mala obitelj. Suprug me je uveo u jednu od prostorija, a mlada supruga, koja se upravo tuširala, provirila je kroz vrata kupaonice dok joj je suprug počeo objašnjavati da je nekakav čovjek došao po note te je upitao zna li gdje bi se one u stanu mogle nalaziti. Jadna žena je bila zbunjena, promucala je nekoliko riječi i na kraju se s upitnicama oko glave vratila pod tuš. Sve note prije njihova useljenja, završile su u smeću", prisjeća se Merkaš koji je još kao student otpočeo glazbeno-detektivsko putovanje.
Na prvoj godini studija pohađao je seminar profesora Županovića koji mu je za seminarski rad dodijelio temu Vatroslav Lisinski u djelima likovnih umjetnika. Bio je ljut zbog seminara jer zanimala ga je samo glazba.
Susjeda platila pivo
"Nekoliko puta sam izostao s nastave, no kada mi je profesor zaprijetio da će me srušiti ako ne izvršim zadaću, bacio sam se na istraživanje. Obišao sam lokacije u Zagrebu i Samoboru gdje se nalazi neka bista ili ulje na platnu skladatelja i shvatio da uopće ne znamo kako Lisinski izgleda. Doznao sam da postoje dvije slike Lisinskog. Na jednoj izgleda kao opasni bradati tip mrkog pogleda, a na drugoj je intelektualac. Profesor nam je otkrio da je upravo on odredio kakva će biti uvriježena slika Lisinskog: zaključio je da je bolje da nam najveći skladatelj 19. stoljeća ne izgleda kao drumski razbojnik", priča Merkaš kojeg je nakon Lisinskog profesor poslao da u rodnom Karlovcu potraži autografe Slavomira Grančarića, čije su note netragom nestale.
"Grančarić je studirao u Beču u klasi profesora kod kojeg su studirali Sibelius, Hugo Wolf i Mahler, a potom je bio Dvořákov posljednji učenik u Pragu. U Parizu se u kompoziciji usavršavao kod Gabrijela Faurea. Zbog nepovoljnih prilika u hrvatskoj kulturi početkom 20. st. Grančarić je po povratku sa studija bio prisiljen preživljavati kao zborovođa u Livnu. Tek 1928. je došao u Osijek i napisao Ocean, prvu hrvatsku impresionističku skladbu, o kojoj je s oduševljenjem pisao i Blagoje Bersa. Profesor nam je otkrio dvije učinkovite metode istraživanja: telefonski imenik i groblje. Možeš npr. zvati redom sve Grančariće iz imenika ili na groblju saznati tko plaća za grob i onda s tom osobom uspostaviti kontakt", otkriva Merkaš. Merkaš je na groblju dobio tri bečke adrese gospođa koje su plaćale Grančarićev grob. "U Beč sam poslao tri pisma. Sedam mjeseci kasnije primio sam poziv Leopolda Melichara, tadašnjeg ravnatelja Austrijskog kulturnog centra, i od njega doznao da su još uvijek žive Grančarićeva supruga i kći. One su sačuvale autografe; za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao izbjeglice, čak i po prihvatnim centrima Poljske i Njemačke, sa sobom su teglile njegov opus, ogromne rukom pisane partiture i tako ih spasile", pamti Merkaš.
"Hrvatska je kultura sreće imala i s djelima Božidara Kunca, jer su njegova djela spašena u zadnji tren. Kunca je smrt zatekla iznenada, za koncerta u Detroitu 1. travnja 1964., dok je izvodio dionicu klavira u svojem Koncertu za klavir i orkestar. Pri kraju skladbe doživio je srčani udar te je krajnjim naporima, u agoniji smrti, uspio doći do kraja skladbe. Nakon što se naklonio, sišao je s pozornice i srušio se u tamnom prolazu prema sobi za umjetnike i preminuo. Kada je s ovoga svijeta otišla i njegova sestra, operna pjevačica Zinka Kunc, u njezin su se stan doselili novi stanari koji su se riješili hrpe papira. Dok su smetlari odnosili papire, naišla je susjeda koja je radnicima platila pivo, a oni su joj prepustili da zadrži što želi", kaže Merkaš.
Kao emotivno iskustvo pamti i pronalazak nestalih djela Josipa Mandića, kojeg su, ističe, izvodili najveći dirigenti tog vremena, primjerice Nikolaj Malko. Potraga ga je višekratno odvodila u Prag, ali traženi autografi nalazili su se zapravo tristotinjak metara od stana u kojem je u Beču živio tijekom studija. "Kada sam se nako trinaest bezuspješnih pokušaja vratio iz Praga praznih ruku, zaplakao sam i sjetio se savjeta profesora Županovića. Krenuo sam zvati sve Mandiće, dok mi slušalicu nije dignula žena Mandićeva sina, rekavši mi da kod kuće ima neke skice. Sjećam se posjeta raskošnom stanu i uzbuđenja koje me je preplavilo dok sam joj pridržavao poklopac ogromne škrinje kako bi iz nje izvadila originalne note koje sam tražio!"
U poslu je doživio i bizarnosti. "U potrazi za djelima skladatelja filmske glazbe Vladimira Rajteriča Krausa posjetili smo njegovu suprugu koja se preselila u staru kuću 20 km od Zagreba. Brinula se za 50-ak napuštenih malih pasa. Da bismo došli do šupe s notama, morali smo poput Ivice Kostelića odvoziti slalom između malih pasa lutalica koji su nas s lanca napadali. A tek prizor u šupi... Iz izvučenih ladica virile su ploče i ukopisi prekriveni prljavštinom i sluzi. Iz jedne od ladica direktno u lice mi je skočio štakor, zamalo sam doživio infarkt. Krhke, poluraspadnute notne zapise na koje smo tamo naišli koristili smo kao primjer, paradigmu stanja u kojem se nalazi hrvatska glazbena ostavština", prisjetio se Merkaš. No vratimo se ipak odakle smo krenuli, na Papandopula, jer Merkaš nam dalje pripovijeda kako je Hrvatskoj vratio njegov balet Gitanellu i Concertino in modo antico.
U požaru
"Gitanellu sam pronašao u Njemačkoj pomoću Rudolfa Lücka, voditelja nakladničke kuće Gerig Verlag. Natjerao sam ih da pretraže svaki pedalj svih skladišta i dok autograf Papandopulov balet Gitanella konačno nisu i našli. Skladbu Concertino in modo antico pronašao sam pak preko Uda Dammerta koji je svirao klavir u kvartetu koji je izvodio spomenuto djelo. Njegova je kći živjela u Alpama. Treća Papandopulova supruga Zdenka i ja sjeli smo u auto i krenuli put Alpa, gdje smo na tavanu pronašli Concertino. Jedan dio Papandopulova opusa je stradao u požaru koji je izbio u teatru u kojem su glumili njegov ujak Tito Strozzi i njegova supruga, glumica Eliza Gerner", napominje Merkaš, kojem želimo još mnogo uspješnih potraga.
Izvor: Jutarnji list, Lana Ribarić
Foto: Vesna Pandžić / Cropix