U ciklusu Lisinski subotom 25. travnja solisti, Zbor i Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu izvest će jedno od najveličanstvenijih djela na svijetu, Mozartov Rekvijem u d-molu. Djelom će ravnati maestro Mladen Tarbuk, koji je dopunio nezavršene stavke bečkoga genija. 

 

Kroz posljednjih dvjestotinjak godina stvorio se skup djela i skladatelja koje smatramo kanonskim. Drugim riječima, svi skladatelji i njihova djela pripadajući kanonu odoljela su žrvnju vremena koji sve zasipa prašinom zaborava. Mozart se među svima njima izdvaja na više načina: kao čudo od djeteta koje je već u najranijoj životnoj dobi osjetilo potrebu za skladanjem, kao jedan od prvih majstora kojeg su romantičari okružili aureolom genijalnosti i smatrali ga svojim nedostižnim uzorom, kao autor ogromnog i raznovrsnog opusa napisanog u kratko vrijeme i konačno, kao izumitelj muzičkog portretiranja ljudske psihe u njezinim najrazličitijim vidovima. To posljednje predstavlja istinski Mozartov izazov vremenu: glazba se promijenila, ali ljudi su ostali isti. Zato nam i danas njegove kompozicije mogu otkriti naša unutarnja stanja, raspoloženja i tjeskobe.

 

Prvi susret s tim djelom dogodio se u mojoj trinaestoj godini, u osami doma, posredstvom gramofonske ploče. Nakon toga sam mu se mnogo puta vraćao, bilo kao dirigent, pedagog, čitatelj Einsteinove monografije o Mozartu, i uvijek je ostalo još toliko toga za otkriti i istražiti. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i otvorenosti Austrijske nacionalne knjižnice, sav materijal vezan za nastanak tog djela danas je dostupan online, a tu je i izdanje cjelokupnog Mozartova opusa koje uključuje i Rekvijem, kao i vrijedne popratne članke, pa čak i skice. Osnovni pokretač ideje predstavljanja jednog sasvim drukčijeg Rekvijema bila je teza Alfreda Einsteina, koji argumentirano tvrdi da je, slijedom životnih okolnosti, to djelo daleko manje Mozartovo nego što to javnost misli. Na razmišljanje o mogućoj nadopuni djela utjecalo je moje poznavanje Beriovih nadopuna Puccinijeve opere Turandot i Schubertove Desete Simfonije. On je razmišljao o stvaranju novog cjelovitog djela koje ne stvara privid autentičnosti, već povezuje postojeće segmente vlastitim umjetničkim jezikom.

 

Taj komentar počinje tamo gdje je Mozart u svojem stvaralačkom naporu stao. Puno toga se dogodilo od 1791. godine. Moja suvremena nadopuna odnosi se na stavke Sanctus, Benedictus, Agnus Dei i Lux aeterna, dakle za dio misnog ordinarija koji Mozart nije imao priliku ni skicirati. Ti stavci pokazuju svu lepezu glazbe današnjice, uz neizostavno korištenje skladateljskih vještina davno prohujalih vremena. Živimo u vremenu koje ne poznaje stilsko jedinstvo, a ni jednoznačnost izraza mu nije ni najmanje bliska. K tome se glazba do te mjere industrijalizirala da je postalo vrlo teško pobjeći od nje. S druge strane, Rekvijem je glazbeni dio mise zadušnice te ostaje posvećen duši preminulog. Stoga je ta novonastala cjelina u pravom smislu rekvijem za Mozarta, a s obzirom na izmjenu zadanog teksta u stavku Agnus Dei iz dona eis requiem u dona nobis pacem, što je uobičajeni tekst redovne mise, možda i za nas žive. 

 

Razlikuje se po tom što je dopuna, dakle, formalni plan i plan tonskih središta je određen prema Mozartovu torzu. Po svemu drugom, djelo ima jasne referencije na mnoge aspekte mojeg stvaralaštva, prije svega na sadržajno srodne pjesme i cikluse Sanjači i Medida, kao i na zborske kompozicije. 

 

U izvornu skicu Rekvijema upravo je Eybler upisao svoju instrumentaciju, koju sam u potpunosti preuzeo, dok sam sve tragove Süssmayrove instrumentacije i kompozicije uklonio. U tom postojećem dijelu valjalo mi je dakle dovršiti Lacrimosu, koju sam zaključio prema izvornoj Mozartovoj zamisli velikom fugom s dva stalna kontrapunkta, čiju je ekspoziciju on sam skicirao. Također sam instrumentirao stavke Domine Jesu i Hostias, koje Eybler u navedenoj skici nije instrumentirao. 

 

Za skladatelja je nužan živi kontakt s izvođačkom praksom. Poznavanje zvuka orkestra u cjelini, pojedinih instrumenata i njihovih mogućnosti dolazi iz izvođačke prakse, a jedan skladatelj mora njima vrlo dobro vladati. Sigurno vrijedi i obratno, skladatelj u meni traži od mene dirigenta da istražujem umjetničke vizije skladatelja kojeg izvodim do najveće moguće vjernosti interpretacije.

 

On stavlja i studente pred iskušenje izvedbe jednog djela u različitim stilskim idiomima, što s jedne strane nije lagan zadatak, dok s druge strane mladi profesionalci najčešće pokazuju daleko veću intelektualnu otvorenost za nove izazove nego oni stariji, pa me ovakva suradnja izuzetno veseli, osobito sada, na završetku moje pedagoške karijere. 

 

Neizmjerno me veseli vidjeti da je moje zalaganje palo na plodno tlo. Osobito je bilo bitno vratiti Simfoniju u Budimpeštu, u kojoj je ona imala zadnju cjelovitu izvedbu 1923. godine. Tamo sam je izveo 2023. sa Simfonijskim orkestrom Dohnányi, i ta izvedba je zaključila moj višegodišnji rad na njezinoj promociji, koji je započeo prvom suvremenom integralnom izvedbom 2002. u Zagrebu. 

 

Prošle godine mi je uspjelo, u suradnji s crnogorskom flautisticom Andreom Živković, u Kotoru pokrenuti novo izvođačko tijelo, Bokeljski simfonijski orkestar, čiji je prvi koncert crnogorska kulturna javnost proglasila događajem godine. Ove godine nas čekaju brojni koncerti s vrlo različitim programima, a vrhunac bi trebalo biti svečano otvorenje KotorArta koji slavi 25 godina postojanja i obilježava 20. obljetnicu smrti don Antuna Sbutege, jednog od pokretača tog festivala. Kao znak sjećanja na tog izuzetnog svećenika i humanista pišem ciklus pjesama na njegove tekstove za bas-bariton i orkestar, koji će praizvesti Krešimir Stražanac. Na istom koncertu ćemo obilježiti i 120. rođendan velikog hrvatskog i crnogorskog skladatelja Ivana Brkanovića izvedbom njegova velebnog Triptihona uz Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Nakon vrlo uspjele turneje koju sam imao u Kini sa Zagrebačkom filharmonijom, nastavljam sa suradnjom kroz gostovanja s kineskim orkestrima i predavanja na kineskim sveučilištima, a vraćam se i u Lecce, u kojem sam pred dvadesetak godina često gostovao. 

 

 

Foto: mladentarbuk.com