Ahmed Burić je autor brojnih zbirki poezije, kratkih priča, eseja, romana i članaka, a 2022. godine u suradnji sa sevdalijskim glazbenikom Damirom Imamovićem objavio je spoken word album Sin pustinje. 

Karizmatični narator sugestivne boje i autoritativne dikcije prošle godine predstavio je vrlo zanimljiv album, odnosno glazbeno-književni projekt Valceri iz Translajtanije na kojem je okupio odlične glazbenike i umjetnike s 'obiju strana' rijeke Leithe (mađ. Lajta), a i šire.

 

Hm, izgleda da je to hibrid između prve i druge ljubavi. U takvom svijetu živimo, zar ne? Ja sam uvijek, osim valjda u trenucima najtežih depresija, nešto obilazio oko glazbe, prije rata također poznate kao muzike. I u tom smislu, od klupskih bendova, sessiona po sarajevskim dernecima širom svijeta, jer mi sad živimo posvuda, od Sydneyja do Los Angelesa, uvijek nešto slušajući sakupljao, kako netko svira ovo ili pjeva ono. U tom smislu je pomoglo i to malo naobrazbe na koju te roditelji natjeraju od malih nogu, pa onda ne dohvatiš instrument idućih 15 godina. Ipak, stigao sam, jer su se na tom putovanju našli neki divni ljudi koji su vrhunski glazbenici, ali im ni filozofija definitivno nije slabija strana. 'Moj' bend sa Sina pustinje upravo je takav: Damir (Imamović), Toni (Kitanovski) i Ivan (Mihajlović) sve su vrijeme, osim u sviračkom, zakačeni i u duhovnom smislu. Takav je i Translajt orkestar. Općenito, volim oko sebe skupljati ljude sličnog svjetonazora, još ako su vrhunski glazbenici – a ovi moji definitivno jesu – onda, kud ćeš bolje.

 

Znate što? Jesu, otvara mi se pisanje pripovijetki, to je disciplina u kojoj nisam ostvario značajnije rezultate (osim jedne knjige), a sad mi se, eto, otvara ta forma. S druge strane, neću moći a da se opet ne umiješam u kakav glazbeni projekt jer tako funkcioniram. Ja sam prije svega pisac koji se više nego dobrovoljno bavi glazbom. Znate kako to hoda: ti imaš neke planove, sviraš neke svoje izmišljotine, a onda se pojavi nešto sasvim drugo. Moja je sudbina, izgleda, skakanje iz jedne u drugu 'svemirsku' rupu.

 

 

Joj, gdje me nađoste!? Sad bih zapalio cigaretu, a to radim u slučajevima krajnjih nedoumica. Ovako, ja sam radio nešto autorske glazbe prije Valcera, spomenimo seriju sessiona s grupom Dan D iz Novog Mesta, koji su i prijatelji i generacija i svašta nešto, što bi(smo) mi u Sarajevu rekli, ali to nikad nije bilo zaokruženo samo moje djelo. Valceri jesu, iako Toni Kitanovski ima svoje kompozicije na albumu, a i pored toga je svatko tko je tu svirao – Melika Hadžić, Žiga Golob, Nenad Kovačić, Tomislav Jovanović – nesumnjivo dao nešto autorsko.

Pitanje 'osjećaja', kako kažete? Ne bih govorio te Rizvine stihove da ih dijelom ne osjećam kao nešto svoje; uostalom bio sam, kako velite, i urednik te knjige, znam što u njoj piše, i to me je i 'povuklo' da radim ploču od toga. Da nije – ne bih mogao. Nema ničega bez (dobre) poezije. Neka je tu, ona mora tu biti. A onda će se već naći netko tko će to dobro reći, ili odsvirati. U tom smislu sam ja neka vrsta, hajdemo reći, provodnika. Dali ste mi ideju za novo ime benda – Bure i Provodnici. Hvala vam.

 

Laska li vama što su vam pitanja pametna? To što ste rekli je jednostavno tako – kad sam čuo Marca Ribota s Klezmaticsima pomislio sam: „Hu, ja bih jednom volio svirati s ovakvim gitaristom, ovo je baš spektakl, iako on čini sve da tako ne izgleda.” Waits je sad već opće mjesto kulture, kao Bob Wilson u teatru ili Wim Wenders na filmu; te neke stvari moraš znati ako misliš putovati tim vlakom. Cooder, da ne govorimo, skupio je opus koji će ga držati živim godinama nakon što ne bude nikoga od nas. To su zvijezde koje se vide sa Zemlje. I sad u tom ogromnom svjetlu gori i jedna, istina mala, jedva primjetna lampica, kao oni ukrasi za Novu godinu, nekog tipa iz Sarajeva koji je objavio nekoliko knjiga i odvažio se sjesti u svoj mali čamac i zaploviti deltom velike glazbe o kojoj govorite. Golemo, što kažu u Mostaru, gdje sam dijelom odrastao.

 

Naravno da je utjecala. Ne bih nikada osporavao Damirov utjecaj na dosta stvari koje sam radio, niti to valja raditi. Mi smo prijatelji, bili smo susjedi, surađujemo, pokazujemo jedan drugom svoje radove, roditelji su nam se poznavali, to vam je sve neka obitelj koju si izabrao. On je virtuoz na instrumentu i odličan pjevač, temeljno fundiran u tradicionalnoj glazbi i njezinim reperkusijama, ako tako možemo reći. Ja nisam, ja sviram instrumente onoliko koliko mi treba da iskažem osnovnu ideju; kod mene je tekst primaran i oko njega se vrte i glazbena rješenja, čak i kad su stvari instrumentalne, kad nema nijedne riječi u njima. I ja sam, ipak, dijete rock and rolla, odnosno punka, dok on izlazi iz obiteljske tradicije sevdaha, u kojoj je njegov djed jedan od monumenata te tradicije. Ja sam pomalo odsvukud, ahasverska duša, zato tu ima i New Orleansa, i mađarije, i rominluka,i distorzije. Odvelo me je izgleda tamo gdje je moralo. Na četvrtu stranu možda. Ili bilo koju drugu.

 

 

To sad sve može izgledati kao savršen plan – ali nije. To je više utopija koja se pojavila iz neke potrebe da se nešto kaže, možda malo drukčijim jezikom nego što je to, kako se popularno voli reći, dominantni narativ. Ja sam iz Sarajeva i ono što dominantno godinama odatle stiže kao najuspješniji glazbeni format to su te neke pop-strukture, od Bijelog Dugmeta do Merlina, Plavog Orkestra, Crvene Jabuke, pa i Dubioza Kolektiva. Ali budući da smo mi punk generacija, nikada se do kraja nisam dobro osjećao u tim obrascima, iako je tu bilo i još uvijek ima strašno talentiranih ljudi. Nitko ne može osporiti da su ti ljudi napisali i izveli velik broj sjajnih pjesama. Međutim, mene su 'vukli' ti mali prostori, klubovi, taj međusvijet u kojem možeš naći i poluanonimnog narodnog harmonikaša i nekog priznatog umjetnika kako za stolom dijele neka svoja iskustva. I obično odatle nastaju najbolje stvari. Zato je valjalo malo zaći pa naći: Tomislav Tokac Jovanović je prava rasna pop-rock zvijezda, ali je sklon eksperimentima, vjerojatno ne bi bio to što jest da nije takav, i sinapse su nam se odmah 'uhvatile'; lijepo je vidjeti da te netko odmah razumije. Isto je i s Kitanovskim, koji je prestižan jazz-kompozitor i instrumentalist; on dobro zna koja ga vrsta literature zanima i što on točno radi u svijetu muzike. O Žigi Golobu da i ne govorimo, pa i o Nenadu Kovačiću, kojeg sam pomalo preuzeo od Damira, ali sam uredno išao i na njegov workshop na djembeu u Močvari, gdje sam bio uvjerljivo najstariji učenik. Nadam se, ne i najgori. Mislim, ne može ti se namjerno desiti da se glumica isto zove kao lik iz knjige – Maruška – a da to nije (bilo) negdje zapisano. Sve je to spoj punka namjernika i slučajnih okolnosti. Ako doista postoji išta slučajno.

 

Ovako vam je to: u sarajevskom slengu naše generacije šmeker ne znači isto kao u Zagrebu i Beogradu. Kod nas to nije (bio) apsolutno pozitivan atribut, nego je značio da je netko spreman nekog ocinkariti; šmekerima su zvali one koji surađuju u zamjenu za oprost nekih grijeha. Kako kod mene, hvala bogu i karmi koja me drži, nije bilo nikakvih inkriminiranih djela, bit će da sam uredno morao sačekati svoj red da me se ubroji u one koji imaju što reći. Ne postoji idealna publika, kao što nema ni idealnih autora ni izvođača. Svi smo mi dio tog nekog velikog svijeta, koji se, izgleda, u ovoj epohi toliko isparcelizirao i smanjio da ga skoro više i ne prepoznajemo. I sad u tom iscjepkanom svijetu valja naći te ljude koje bi to moglo dirnuti, te ranjive strukture kojima odgovara nekakav drukčiji pogled, nešto čega dosad nije bilo previše. Bude mi drago kad mladi ljudi, a ima ih, nije da nije, priđu i kažu: „Slušao to, meni je to dobro.” Često podcjenjujemo klince zaboravljajući da smo mi samo okoštalija verzija nekog sebe iz prošlosti. Plod i cvijet su najzdraviji kad su pupoljci.

 

 

Svašta sam ja nešto zamišljao u životu, pa je ispalo drukčije od onoga što je bio prvobitni plan! To malo jest tako, a malo se tako i kaže. To je predstavljanje rada neke grupe ljudi koja se našla po neutvrdivim kriterijima da napravi još ne do kraja definiranu formu. Pa sad – da vidimo. To je u osnovi nekakav rock and roll nastao iz (i europskog i američkog) bluesa, i onda je logično ono što ste postavili u jednom od prošlih pitanja – da se čuju različiti žanrovi, tako da to je i jedno i drugo, ali i treće. Zasad imamo potvrde svih onih koji su se potpisali kao članovi Translajt orkestra i iskreno se nadam da ćemo svi biti živi i zdravi i dati najbolje od sebe. Mi smo se našli na zajedničkom zadatku spajanja malih svjetova. Mala dvorana Lisinski mi djeluje skoro kao idealna stanica na tom putu.

 

Naša violinistica Melika Hadžić, čije ime u izvođačkom svijetu definitivno nešto znači, tvrdi da će živi nastupi biti bolji nego album, jer je to program kojem ljudi daju novu dimenziju. Svim srcem se nadam da je u pravu, a njezino iskustvo u tim stvarima je neprocjenjivo. Sama činjenica da ćemo svi biti tu već je jedna vrsta iznenađenja, a ako se pojavi neki gost za kojeg dosad nismo znali, a na isti način doživljava to što radimo, s najvećim veseljem ćemo otvoriti i srce i vrata. Kao i vi, uostalom, na čemu vam, bez ikakve kurtoazije, toplo zahvaljujem.

 

Ulaznice za koncert, po cijeni od 15 €, dostupne su na blagajnama Dvorane Lisinski i ovdje.