Uoči nastupa 10. listopada u ciklusu Lisinski subotom s novim komornim orkestrom Camerata Vienna Milano i poljskim dirigentom Jurekom Dybałom, čuveni francuski harfist Xavier de Maistre govori za Lisinski o harfi kao „čitavom orkestru“ ali i problemu skromne literature za nju kao solistički instrument, o tome što čini da izvuče harfu iz sjene, o sebi kao jednom od rijetkih muških harfista i o zagrebačkom koncertu koji će omogućiti da čujemo sva lica harfe i njezine mogućnosti.

 

To je vjerojatno pitanje za publiku i kritičare! Možda je jedan od razloga taj što ne prihvaćam tradicionalna ograničenja koja su postavljena harfi. Kada sam počeo kao solist, shvatio sam da neće biti dovoljno svirati postojeći repertoar. Morao sam biti znatiželjan, stvarati nove programe, raditi transkripcije i nagovarati skladatelje da pišu za harfu. Možda je ono što razlikuje moj rad ta želja da prikažem harfu u svim njezinim dimenzijama.

 

Ona može biti intimna i poetska, ali i snažna, ritmična, dramatična i orkestralna. Moje godine s Bečkom filharmonijom naučile su me mnogo o orkestralnim bojama, dugim glazbenim linijama i arhitekturi djela. Zbog izvanrednog raspona boja koje može proizvesti, harfa je zaista orkestar sam po sebi.

 

Razlog je uglavnom povijesni i kulturni. Dugo vremena harfa se povezivala sa slikom elegantne mlade žene koja svira u salonu. Taj se stereotip duboko ukorijenio, iako su mnogi slavni harfistički solisti i nekad bili muškarci. Vjerujem da se stvari postupno mijenjaju, posebno na profesionalnoj razini. Sve više mladih muškaraca sada harfu vidi kao ozbiljnu i uzbudljivu mogućnost. To je instrument koji zahtijeva snagu, fleksibilnost, koordinaciju i osjetljivost, ali ništa od toga ne pripada isključivo muškarcima ili ženama.

 

Transkripcije su bile ključne za mene kao solista. Posebno sam vezan za Smetaninu Vltavu. To je opsežno orkestralno djelo, a prenošenje njegovih boja, pokreta i poezije na harfu bio je fascinantan izazov. Postao je jedan od komada koji najviše povezuju sa mnom i često ga zovem svojim favoritom. Spomenuo bih i svoje transkripcije djela Mozarta, Liszta, Fauréa, Debussyja, Granadosa, Albéniza i Tárrege.

 

Ona u kojima harfa može otkriti nešto drukčije. Transkripcija ne smije biti kuriozitet ili vježba. Mora zvučati potpuno prirodno na instrumentu i po mogućnosti baciti novo svjetlo na glazbu.

Naručivanje nove glazbe jednako je važno. Imao sam privilegij raditi sa skladateljima kao što su Kaija Saariaho, Toshio Hosokawa i Peter Eötvös. Suvremeni kompozitori u početku mogu biti zastrašeni složenošću harfe, ali kada je istinski istraže, otkrivaju izvanredan svijet boja i mogućnosti. Proširenje repertoara nije samo umjetnički luksuz za harfiste. To je ključno za budućnost instrumenta.

 

Odnos između glazbenika i harfe je neobično izravan. Nema gudala, klavijature ili mehanizma između prstiju i žica. Dodirujete sam izvor zvuka, a to stvara neposrednu i vrlo fizičku vezu s instrumentom. Istovremeno, harfa je izuzetno složena. Polifonična je, poput klavira, ali ima vlastitu rezonancu i ogromnu paletu boja. Može pjevati, šaptati, svjetlucati, stvarati udaraljke i proizvoditi velike valove zvuka. Sa svojim žicama i sedam pedala također zahtijeva stalnu koordinaciju između ruku i nogu.

 

Svakako! Publika je često iznenađena onim što čuje jer je njezina ideja o harfi još uvijek povezana s mekoćom, anđelima ili sanjivom glazbom u pozadini. Kad se susretnu s instrumentom u Ginasteri, Smetani, Bartóku ili suvremenoj glazbi, otkrivaju potpuno drugačiju osobnost. Što više ljudi čuje taj širi repertoar, to će harfa prirodnije pronaći svoje mjesto kao solo instrument.

 

Ples je jedan od najneposrednijih oblika glazbe jer ga fizički osjetimo prije nego što ga počnemo analizirati. Zagrebački program putuje kroz vrlo različite interpretacije plesa. Neke su elegantne i kurtoazne, neke potječu iz narodne tradicije, druge su atmosferičnije, stiliziranije ili teatralnije.

U Boieldieuovom Koncertu za harfu postoji gracioznost, briljantnost i izrazito operna kvaliteta. Debussyjevi Sakralni i svjetovni plesovi nude nešto tajanstvenije i profinjenije, s harfom koja visi između rituala i senzualnosti. Sibeliusova Suite caractéristique predstavlja još jedan svijet zvuka, pun nordijske boje i pokreta. Oko tih djela program se kreće kroz Boccherinija, Lutosławskog, Szymanowskog, Bartóka i obitelj Strauss.

To je prekrasno raznoliko putovanje, a ritam je njegov zajednički jezik. Publika će čuti kako ples može migrirati iz plesne dvorane u selo, iz narodne glazbe u koncertnu dvoranu te iz fizičkog pokreta u čistu maštu.

 

Svakako. Jedno od najvećih zadovoljstava mi je susret s onima u publici koji još ne znaju što očekivati ​​od solo harfe. Ljudi mogu doći zamišljajući nešto delikatno i ukrasno. Nadam se da će otići s dojmom da su naišli na instrument sposoban za virtuoznost, ritmičku energiju, dubinu, humor i orkestralnu snagu. Program je idealan za to.

Boieldieu omogućuje harfistu da svira kao klasični solist. Debussy istražuje harfine boje i poeziju. Sibelius pokazuje harfinu sposobnost sudjelovanja u vrlo osebujnom orkestralnom krajoliku.

Ne želim da ljudi jednostavno kažu: "Kakav lijep instrument." Volio bih da na trenutak zaborave instrument i prepuste se glazbi. Ako tada budu radoznali ponovno čuti harfu u drugom repertoaru, koncert će postići nešto važno.

 

 

Razgovarao: Hrvoje Dečak / KDVL

Foto: Nikolaj Lund