Novosti

29. prosinca 2022.

Izvrsnost je naš jedini kriterij, a ne nečiji sud o tome što se "hramu pristoji”

Povodom svečanog Dana dvorane, ravnatelj Koncertne dvorane Lisinski govori o godini iza nas, planovima za proslavu i prijeko potrebnoj obnovi
 
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog danas slavi svoju veliku 49. godišnjicu! Ravnatelj Dražen Siriščević ovom prigodom najavio nam je što nas sve čeka u večerašnjem programu, ali i kako napreduje dugoočekivana obnova dvorane.

Ove godine na svečanoj proslavi Dana Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog očekuje nas zaista raskošan program. Što nam možete otkriti?
 
Raskošno uvijek i pristaje raskošnoj koncertnoj dvorani kao što je Lisinski. Ali ne samo raskošno, bit će kod nas uzbudljivo i rasplesano. Arije, valceri i baletne uspješnice velikih majstora pune radosti, virtuoznosti i istinske ljepote čekaju nas u Velikoj dvorani uz talijansku opernu divu Danielu Schillaci, maestra Ivu Lipanovića i Simfonijski orkestar HRT-a. Mala dvorana pretvara se u Music Pub, s kojim Zlatko Turkalj slavi 30 godina emitiranja na Hrvatskom radiju. Mlađi su od nas punih 19 godina pa nas ondje očekuje druga glazba, drukčijih ritmova i zvuka. Taj program radimo u suradnji s Croatia Recordsom. Poslije koncerata u predvorjima Lisinskog rasplesat će nas rockabilly i rock ‘n’ roll band Johnny & his Rockin’ Tunes. Ali što god vam ja govorio o programu, neće biti tako raskošno, uzbudljivo i rasplesano kao kada sve to sami doživite u Lisinskom. Zato ne propustite ovu proslavu.
 
Kako gledate na proteklu godinu u Lisinskom?
 
 Najveći događaj ove godine je konačno oslobađanje od svih okova koji su nas stezali i sputavali od 2020. Nismo se mi ni onda, kada je bilo najteže, predavali, ali sloboda koju osjećamo ove godine najveći je i neprocjenjiv događaj za sve nas. Imali smo u 2022. još jedan senzacionalan ciklus Lisinski subotom s Ivom Pogorelićem, Kraljevski filharmonijski orkestar iz Londona, Simfonijski orkestar iz Montreala, Wiener Concert- Verein, Sofijsku i Berlinsku filharmoniju... Ne zaboravimo ni prvi nastup u našoj dvorani legende svjetske glazbene scene Placida Dominga, i to kao dirigenta. Samo u vlastitoj produkciji ili koprodukciji ostvarili smo ove godine gotovo stotinu različitih programa. Uz to smo bili od pomoći i drugim organizatorima za njihove priredbe. Sve zahvaljujući slobodi koju napokon uživamo zajedno s umjetnicima i publikom koja nas vjerno i nesputano prati. Neke smo programe, koncerte, morali ponavljati jedan, dva ili tri puta zbog golemog zanimanja publike. Slavimo slobodu ove godine i sada idemo sve dobre rezultate barem udvostručiti u sljedećoj!
 
Iduće godine Lisinskom slijedi i važna, polustoljetna obljetnica. Što je Lisinski značio za kulturni život Hrvatske kada je otvoren te davne 1973. godine, a kako vidite njegovu važnost danas?
 
Otvorenje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 29. prosinca 1973. donijelo je promjenu kulturnog i društvenog života grada Zagreba i Hrvatske poslije koje više ništa nije moglo biti isto. Taj događaj bio je istinska prekretnica i golem iskorak, a značio je više od samog otvorenja jedne dvorane, jer je na najbolji mogući način otvorio prostor cijelog kulturnog života Hrvatske prema svijetu. Doista jedinstven događaj, ali, nažalost, neponovljen. Nismo od 1973. sagradili nijednu drugu, novu koncertnu dvoranu sličnih ambicija, i to ne samo u Zagrebu nego ni u Hrvatskoj. Lisinski je bio i ostao kuća glazbe za najveće svjetske orkestre, dirigente, soliste i hrvatske umjetnike. Ali je i dotrajao. Najljepše i uvijeno rečeno, nije više jedna od najbolje opremljenih koncertnih dvorana u Europi ili svijetu, kao što je to nekoć bila. Svojom programskom aktivnošću sa svijetom još i idemo ukorak. Infrastrukturom, malo teže. Polustoljetna obljetnica mogla bi biti snažan poticaj da se i tu učini očekivan i važan još jedan povijesni iskorak.

Već dugi niz godina na čelu ste Lisinskog. Koju ste viziju, ideje i planove imali kada ste tek sjeli na mjesto ravnatelja i jeste li ih do danas ostvarili?
 
 
Osnovna želja bila je probuditi dvoranu tako da je nitko ne doživljava kao darovani prostor koji je sam sa sobom zadovoljan i svi u njemu i oko njega mirno i spokojno čekaju programe, umjetnike i posjetitelje. Želja je bila strastveno potaknuti, pa čak i provocirati uzbuđenja, organizacije i realizacije različitih programskih sadržaja. Angažiranom i neumornom prisutnošću u svim dijelovima društava Lisinski potvrditi kao najbolji i jedini mogući prostor glazbe i drugih “neprocjenjivih doživljaja”. Jesam li u tome uspio? Moj prvi odgovor mogao bi biti rezolutno ne, iz jednostavnog razloga što sam uvijek usmjeren na ono što još treba postići, a ne na ono već ostvareno. Ipak, kada pogledam unatrag, mogu si dopustiti osjećaj ponosa i zadovoljstva. Lisinski sam preuzeo 2009., u vrijeme početka globalne krize. Dočekalo me znatno smanjenje sredstava iz gradskog proračuna. Nakon jednog požara, dva potresa i pandemije postignuti rezultati u tome vremenu nisu zanemarivi. Ali veće zadovoljstvo i ponos tek me čekaju s planovima koje imam i energijom koja ne presušuje.

Tijekom godina znali su vas napadati zbog izbora izvođača u Lisinskom, u kojem nastupaju i estradnjaci i najveće zvijezde klasike. No vi ste uvijek čvrsto stajali iza stava da su u Lisinskom svi dobrodošli. Zašto vam je to važno?
 
U Lisinskom su doista svi dobrodošli jedino i isključivo kao publika. Na pozornicu, međutim, mogu doći samo i jedino oni koji su izvrsni u vještinama kojima se bave. Izvrsnost bi trebala biti jedini kriterij, a ne nečiji isključiv sud o tome što se hramu pristoji, a što iz hrama treba prognati. Ravnatelji prije mene, primjerice, organizirali su i natjecanja frizera u Velikoj dvorani, pa ondje nisu svirali akademski obrazovani glazbenici, nego šišali vrsni frizeri. Dvorana Lisinski uvijek je bila prostor umjetničke glazbe, tzv. klasike, ali i otvorena za druge vrste, od jazza i popa do tradicijske glazbe. Bila je festivalska, kazališna, filmska i pozornica likovnih umjetnosti. Okupljalište znanstvenika na kongresima i politička arena stranaka. Nisam inkvizitor ni komesar koji će takvu slobodu htjeti ugasiti, posebice dok je Lisinski jedina velika koncertna dvorana u Zagrebu i Hrvatskoj.
 
Na mjestu ravnatelja Lisinskog prošli ste i nedavnu promjenu gradske vlasti. Što se promijenilo za Lisinski i kako za sad teče suradnja?  
 
Na žalost se još ništa nije promijenilo s novom vlasti, a što bi bilo od posebne koristi za dvoranu Lisinski. Ne prestajem vjerovati da ipak hoće i trudim se u tome smjeru stvari pokrenuti. Mi radimo jednako uspješno sada kao što smo radili i ranije. Programsko i financijsko poslovanje nam je na izrazito visokoj razini što potvrđuju sva izvješća koja predajemo gradu. Administrativne i druge zapreke ne pomažu nam da budemo još uspješniji, ali nova vlast je tu tek nepune dvije godine. S više povjerenja, s boljom i intenzivnijom suradnjom s nama, koji osvjedočeno znamo svoj posao, unaprjeđenje poslovanja Lisinskog je jednostavno ostvarivo.
 
Kako ste prebrodili težak period u kojem je dvorana zbog pandemije, a zatim i zbog oštećenja u potresu bila zatvorena? Iako ste uspjeli otvoriti svoja vrata, ako se ne varam, obnova još nije sasvim završena. U kojoj je fazi?
 
Obnova je pitanje svih pitanja. Bit ću otvoren. Obnova nije riješena jer je nismo mogli riješiti sami, a svojim sredstvima i svojim znanjem. Ono što smo mogli sami i u teškim vremenima, to smo učinili, pa čak i više od toga. Kada je dvorana bila zatvorena, radili smo programe izvan nje umjesto da smo čekali i sjedili. Dvorana je dva puta obnovljena od posljedica potresa i osposobljavana za rad. Na temeljnu obnovu, a ne osposobljavanje na kapitalne investicije Grada čeka se desetljećima. Još 80-ih godina prošloga stoljeća prvi ravnatelj gospodin Ivo Vuljević tražio je od tadašnjih gradskih vlasti žurne intervencije i ozbiljne radove. Još na njih čekamo. Nadamo se rješenju, a do tada uvjete koje sada imamo pretvorit ćemo svojim znanjem i vještinama u odlične programske ponude za grad Zagreb, za Hrvatsku, za sve. 

Izvor: Večenji list