Novosti
9. ožujka 2026.
Ivan Repušić: Unatoč ovom ludom svijetu, klasična glazba nikad neće umrijeti
Naš maestro i njemačka mezzosopranistica Annika Schlicht bili su vrlo raspoloženi na iznimno posjećenom razgovoru s umjetnicima poslije gostovanja s orkestrom Staatskapelle Weimar u ciklusu Lisinski subotom.
Mnogi su uz pljesak ustali da odaju poštovanje našem maestru i njemačkim gostima na kraju blistavog koncerta s djelima Richarda Wagnera, Richarda Straussa i Dore Pejačević. Nevjerojatno je kako Ivan Repušić stiže voditi i postizati velike uspjehe s čak nekoliko orkestara usporedno: uz Državnu kaplu Weimar šef je dirigent Orkestra Minhenskog radija (doduše, mandat mu istječe u lipnju), glavni je glazbeni ravnatelj Lajpciške opere i prvi stalni gostujući dirigent Njemačke opere u Berlinu, a kao šef dirigent vodi i Zadarski komorni orkestar. I uza sve to je i obiteljski čovjek!
Subotnji koncert imao je i tu posebnost da je između uvertire Wagnerovu Lohengrinu i četiri Pjesme za glas i orkestar Dore Pejačević publika čula nedavno otkriveno Dorino pismo barunici Tildi Vranyczani Dobrinović s dojmovima s Wagnerova festivala u Bayreuthu 1904. godine. Pročitali su ga glumci Maria Magdalena Ljubac i Bruno Vrščak.
Dora tako piše da se rasplakala već na uvertiri Tannhäuseru, pod dubokim dojmom Wagnerova kazališta u kojem se orkestar ne vidi, a prije izvedbe u tišini se „mogla čuti muha u letu“. Parsifal joj je bio čista molitva, a Prsten Nibelunga božanstven, pa je ustvrdila da je Bayreuth ustanova za poboljšanje ljudskoga roda.
Upoznala je i Wagnerovu udovicu Cosimu, koju je opisala kao inteligentnu i zanimljivu staru gospođu. I dok je za kćeri Isoldu i Evu još našla kakvo-takvo razumijevanje, sin Siegrfied ju je razočarao. Pismo završava opisom Našica u koje se vratila, a u kojima vlada strašna vrućina i suša te svojom tugom što orgulje ne može učiti jer ne postoje odgovarajuće a i zato jer joj to zabranjuju „zbog zdravlja“.
Koncert je završio dvama dodacima: Preludijem iz 3. čina Lohengrina i iznenađenjem: Annika Sclicht je, naravno na hrvatskom, otpjevala čuvenu Odu Zemlji iz Gotovčeve opere Mila Gojsalića, uz provalu oduševljenja iz publike.
Razgovor s maestrom i pjevačicom vodio je muzikolog i čembalist Dario Poljak.
Ivan Repušić je rekao da su u programu spojena dva giganta vezana uz Weimar, Wagner i Richard Strauss, te naša Dora na koju je znatno utjecao njemački romantizam, osobito kasni. Istaknuo je ogroman doprinos niza muzikologa i izdavanje nota čitavog opusa Dore Pejačević (Muzički informativni centar Lisinskog, op.a.), što je omogućilo da se Dora danas izvodi diljem Europe u svojoj pravoj renesansi.
I Annika Schlicht se složila da je Dora bila nadahnuta Wagnerom i Straussom, ali da je bila samosvojna umjetnica.
„To je bogata, divna glazba. Zaista je ogromna šteta što je Dora umrla tako mlada“, rekla je istaknuta njemačka pjevačica.
Dodala je da je zahvaljujući Ivanu Repušiću upoznala sjajna djela hrvatskih skladatelja koje bi voljela predstaviti u njemačkim opernim kućama.
Govoreći o planovima, maestro Repušić je istaknuo svoj oproštajni koncert s Orkestrom Minhenskog radija 10. lipnja, uz goste Radovana Vlatkovića i Dejana Lazića. Istaknuo je da su djela sa subotnjeg koncerta u Lisinskom vrlo zahtjevna i zahvalio na pozivu.
Ponovio je da nastoji iskoristiti svaku šansu za izvedbu, ali i snimanje hrvatskih djela u inozemstvu, pa je od tridesetak CD-a koje je već snimio njih sedam s hrvatskom glazbom izašlo izvan naše zemlje. Najnoviji od njih je dvostruki CD, prvi sa svim orkestralnim djelima Dore Pejačević, koji je 6. ožujka, dan prije koncerta predstavljen u Lisinskom. Izdala ga je kuća „audite“ iz Stuttgarta. Mnogo posjetitelja kupilo ga je u subotu i dobilo posvete maestra Repušića i primadone Schlicht...
Bilo je govora i o pjevačima koji moraju usporedno spremati uloge na različitim jezicima: tako Annika Schlich priprema Dvorac Modrobradog Béle Bartóka na mađarskom i Pikovu damu Petra Iljiča Čajkovskog na ruskom. Ove će godine prvi put Wagnera pjevati i u Bayreuthu.
Ivan Repušić je podvukao da mu je u radu s orkestrima temeljno uvjeriti glazbenike za njegovo viđenje izvedbe, ali isto tako im dati prostora da izraze svoje osjećaje!
Povela se riječ i o društvenim mrežama, mladima i o tome hoće i klasična glazba biti potisnuta.
„Klasična glazba ne može i neće umrijeti! Važno je ipak osjetiti što bi publika voljela čuti i to izvesti maksimalno kvalitetno. A za publiku je važno doći na koncert, taj susret, taj trokut dirigent – glazbenici – publika ne može zamijeniti nikakvo slušanje glazbe putem bilo kojeg medija“, poručio je maestro.
Kao i Annika Schlicht, zaločio se za to da iz čitavog medijskog prostora, a posebno društvenih mreža izvučemo i predložimo mladima ono najbolje.
„U ovom ludom svijetu, punom teških i loših stvari, moramo manje gledati u ekrane, a više neposredno komunicirati s ljudima. U tome svemu klasična glazba je oaza i uvijek će biti snažan magent“, zaključio je veliki dirigent.
Hrvoje Dečak / KDVL
Foto: Boris Ščitar