Naš mladi, ali već odavno svjetski priznati pijanist Aljoša Jurinić nastupit će 20. prosinca u ciklusu Lisinski subotom s Komornim orkestrom Franz Liszt pod ravnanjem dirigenta Istvána Várdaija. Svirat će osebujan Mozartov 23. koncert za glasovir i orkestar u A-duru. 

 

Što se razlika tiče, ne čini mi se da sam ja današnji bitno drukčiji od tog studenta. Nešto zreliji i iskusniji jesam, no i dalje sam na istom putu. Oduvijek sam najviše težio umjetničkoj autentičnosti, u ranim danima gotovo instinktivno, a zatim postupno promišljenije, odmjerenije i sebi primjerenije. A mijene izazvane bilo vanjskim svijetom ili dinamikom unutarnjeg umjetničkog razvoja bile su moja evolucija – proces koji vjerojatno najmanje zapaža onaj tko je proživljava.

 

Vrlo je tanka granica između jednostavnosti i banalnosti, a kod Mozarta je prava mjera osobito delikatna. U glazbi općenito manipuliramo prije svega vremenom i glasnoćom tonova, bez tog ljudskog elementa mogli bi slobodno umjesto nas svirati roboti. A kod Mozarta te varijacije moraju biti osobito suptilne kako bi se pronašla ravnoteža između osobnog izričaja i onoga što ta glazba po sebi bitno jest.

 

Taj je klavirski koncert dojmljiv i znamenit prvenstveno zbog tog stavka. Ne zato što bi prvi i treći bili manje zanimljivi, nego zato što cijela konstrukcija ovisi o drugom stavku, kao igra svjetla i tame, što stvara snažan psihološki luk. Prvi je stavak vedar, ali svečan, drugi tragičan, treći donosi osjećaj emocionalnog oslobođenja. U toj dramaturškoj cjelini ogleda se Mozartovo majstorstvo oblikovanja forme, gdje se jednostavna tematska građa razvija u kompleksan izrazni luk koji nadilazi okvire samog klavirskog koncerta.

 

Donijelo mi je mnogo više nego što sam očekivao. Kao prvo, to je medijski najpraćenije pijanističko natjecanje na svijetu, toliko da me i danas ljudi diljem svijeta prepoznaju kao njegova sudionika i finalista. Znatan dio nastupa koji su uslijedili zacijelo mogu pripisati tom svojem nastupu; ne bih znao nabrojiti one koje mi je, izravno ili neizravno, donio taj plasman, a pretpostavljam da i na ova pitanja odgovaram barem djelomično zbog toga.

 

Autentičnošću i potenciranjem vlastitih najboljih karakteristika. Nitko nije savršen ni jednako dobar u svemu, stoga treba pažljivo birati program i općeniti umjetnički izričaj. Mislim da je ključno biti svoj. Bolje da vas manji dio publike voli, a veći ne podnosi, nego da ste svima „u redu“.

 

Jedna od ljepota ove profesije jest i to što nisam vezan uz radno mjesto. To znači da se mogu preseliti kamo god moju suprugu posao odvede. Pet godina živjeli smo u Kanadi, u Torontu, gdje smo radili, učili i oboje doktorirali, a od prošle godine smo u Bostonu zbog Marijinog zaposlenja u Laboratoriju za kognitivnu neuroznanost na Harvardu.

 

Najvažnije je kalibrirati i uskladiti očekivanja i pristup studentu. Puno je načina da se dođe do istog rezultata, ali samo putovanje valja oblikovati i osmisliti prema njegovoj osobnosti.

 

Riječ je o dosad najvećem znanstvenom istraživanju biomehanike sviranja glasovira u pogledu broja senzora koje koristimo. Ukratko, istražujemo efikasnost tehnike, nastanak ozljeda povezanih sa sviranjem, ali i neka pitanja umjetničke naravi, poput toga postoji li nešto u samom kretanju pijanista (na razini nevidljivoj golim okom), neka tajna koja donosi glazbenu ekspresiju.

 

Raspitat ću se, pa Vam mogu javiti (smijeh). Glazba je fleksibilan fenomen. Izvedbe kakve navodite nisu, ne mogu biti tek rezultat provedbe preciznoga plana, one su jednokratan događaj oblikovan u trenutku na koji utječe... sve. Pritom ne mislim na velike odluke koje su dio pripreme, nego na nijanse koje moraju biti spontane da bi bile prirodne, a ne „namještene“. Ali to je samo moja perspektiva – vjerujem da je mnogo i onih koji razmišljaju i pristupaju drukčije.

 

Nadopunjujemo se, mislim, u optimalnoj mjeri: razumijemo prirodu svojih poslova, aktivnosti i ambicija, ali kako ipak ne zauzimamo isti profesionalni prostor, ostaje nam dovoljno zraka i za sve ono izvan tog prostora. A da nam je netko prije deset godina rekao da ćemo o glazbi i umjetnosti razgovarati i kroz prizmu (neuro)znanosti, teško bismo povjerovali. Danas se, međutim, nalazimo u posebnoj poziciji u kojoj znanosti pristupamo kreativno, a glazbi – barem u nekim aspektima – kroz znanost.

 

Smiju, no većina, pa tako i ja, ne nosi prstenje.

 

Nažalost nisam, ali tim više se radujem suradnji s tako renomiranim i specifičnim orkestrom. Uvijek je lijepo svirati Mozarta s orkestrima specijaliziranim za komornije skladbe.

 

Dolazim nekoliko puta godišnje, uvijek u profesionalno-privatnoj kombinaciji nastupa i druženja s obitelji, kolegama i prijateljima.

 

Ne znam točno, a odsutnost želje da putovanje pred sobom strogo planiram smatram svojim možda najvećim osobnim postignućem u kontekstu današnjih imperativa da sebe i svoju karijeru uzimamo kao projekt koji treba što brže i što racionalnije provesti. Ne bih stoga volio pouzdano znati što me očekuje za tih deset godina. Volio bih ovo uzbudljivo, nepredvidljivo putovanje nastaviti, koncertirati, istraživati i podučavati, ali gdje će to biti i u kojoj mjeri – veselim se doznati.