Ovu umjetnicu pamtit ćemo po istančanim interpretacijama te po suptilnoj i predanoj gesti koju je unosila u svoje izvedbe kako klasične glazbene literature, tako i suvremenih, osobito hrvatskih skladatelja.

 

Pavica Gvozdić (Srijemska Mitrovica, 29. 6. 1937. – Tuheljske Toplice, 9. 12. 2023.) postavila je temelje hrvatskog pijanizma i osnovicu pijanističke pedagogije. Uz Ružu Pospiš Baldani, bila je solistica prvog povijesnog koncerta kojim je otvorena Dvorana Lisinski prije točno 50 godina. Ove je godine proglašena počasnom članicom Dvorane Lisinski, a svečana sjednica na kojoj joj je trebala biti uručena ta čast, održat će se 29. prosinca.

 

Studirala je glasovir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Svetislava Stančića i usavršavala se kod Magde Tagliaferro u Parizu. Pobjednica je 10. Međunarodnog glasovirskog natjecanja u Münchenu 1961., a godinu poslije i Natjecanja Magda Tagliaferro u Parizu, osvojivši i posebnu nagradu Maurice Dandelot. Nastupala je u većini glazbenih središta Europe, Kanade, na Kubi i u Japanu. Uz recitale, ostvarila je niz hvaljenih nastupa uz pratnju orkestara i dirigenata kao što su Lovro pl. Matačić, Antonio Janigro, Milan Horvat, Kurt Sanderling, Leopold Hager i Carlo Zecchi. Ostvarila je repertoar širokih razmjera, koji obuhvaća tridesetak koncerata za glasovir i orkestar i gotovo sva važnija solistička djela glasovirske glazbe od baroka do 20. st. Cijenjene su njezine interpretacije skladbi Johanna Sebastiana Bacha, Ludwiga van Beethovena, Frédérica Chopina, Roberta Schumanna, Franza Liszta, Johannesa Brahmsa, Claudea Debussyja, Sergeja Prokofjeva, Béle Bartóka. U programe je često uvrštavala djela hrvatskih skladatelja, posebice Dore Pejačević, Borisa Papandopula, Davorina Kempfa, Stanka Horvata koji joj je posvetio nekoliko skladbi. Snimila je i nosač zvuka Četiri desetljeća hrvatske glasovirske glazbe (Croatia Records, 1995.).

 

Pavica Gvozdić posjedovala je jedinstvenu umjetničku osobnost. Svojim temperamentom, senzibilitetom i nepatvorenom iskrenošću muziciranja više od šezdeset godina oduševljavala je poštovatelje glazbene umjetnosti u domovini i inozemstvu. Izgradila je vlastiti pijanistički stil u kojem dominiraju "intuitivnost pristupa i 'osjećajno čitanje' partiture, no nikada ne skrećući u krajnost samovoljnog tumačenja glazbe. Prirodnost pijanističkog pristupa Pavice Gvozdić pomogla joj je da sačuva svježinu u izvođenju, sposobnost uvijek ponovnog čuđenja pred ljepotom glazbe i radost muziciranja te jednostavne mudrosti dostupne samo iskrenom i senzibilnom umjetniku.“ (Bosiljka Perić-Kempf)

 

Od 1975. bila je profesorica, a od 2008. profesor emeritus na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je odgojila desetke uspješnih pijanista. Uz redovit pedagoški rad u domovini, održala je i brojne majstorske tečajeve na sveučilištima i konzervatorijima u Kanadi, na Kubi, u Portugalu i Japanu. Ruska enciklopedija Suvremeni pijanisti (Moskva, 1998.) smješta je među najveća pijanistička imena 20. stoljeća.

Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima su nagrade Milka Trnina (1965.), Vladimir Nazor (1968.), Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski (1971.), Marul (1988.), Orlando (1994.) kao i nagrada Porin za životno djelo (2018.).

Draga prof. Gvozdić, hvala Vam na svim glazbenim trenucima.

Počivala u miru.

 

Posljednji ispraćaj Pavice Gvozdić je u utorak, 12. prosinca u 12 sati na Krematoriju na Mirogoju.