Novosti

18. siječnja 2022.

In memoriam: Nikša Bareza (1936. - 2022.)

Neprikosnoveni glazbeni autoritet i ponizni učenik glazbe!
 
Je li se to raspukla stijena na kojoj je izgrađeno više od pola stoljeća hrvatske glazbene umjetnosti? Prvo udarac koji otvara sve ponore, a onda misao na život koji nadahnjuje i ne gasi se u onima koji su ga spremni časno nastaviti živjeti. Maestro Bareza je punih šest desetljeća bio istovremeno neprikosnoveni glazbeni autoritet i ponizni učenik glazbe! Zadivljujuća je širina kojom je pristupao svakome djelu koje bi susretao. Izazovi su uvijek bili njegovi putokazi, a sloboda prostor u kojemu se najbolje osjećao. Suprotstavljao se rutini, nije tražio prečace i jednostavne putove. Zapreke nije zaobilazio ili preskakao nego se po njima uspinjao. Predano je tražio izgubljene glazbe, otimao ih zaboravu jednako kao što je srčano otkrivao i predstavljao nove. Nemoguće je činio mogućim. Razmicao je granice i otvarao nove obzore. Nikada nije uzmicao. Maestro Bareza je svojim životom svjedočio da se do vrijednosti ne dolazi lakom, zavodljivom gestom, nego trudom i upornošću.
Sve to sada moramo znati baštiniti.
Hvala Vam, dragi Maestro!
 
S dubokim poštovanjem,
Dražen Siriščević
 
Nikša Bareza (Split, 31. ožujka 1936. – Zagreb, 14. siječnja 2022.) bio je dugogodišnji šef dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (1992. – 2011.). Školovao se kod Slavka Zlatića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Milana Sachsa, a usavršavao kod Hermanna Scherchena na Mozarteumu u Salzburgu i Herberta von Karajana. Radio je i s dirigentima kao što su Lovro pl. Matačić, Ferdinand Leitner, Otmar Suitner i Nikolaus Harnoncourt te skladateljima, velikanima 20. stoljeća: Benjaminom Brittenom, Carlom Orffom, Olivierom Messiaenom, Luigijem Dallapiccolom, Goffredom Petrassijem, Dmitrijem Šostakovičem i Luigijem Nonom.
 
Karijeru je započeo u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao korepetitor. Poslije je bio i dirigent, a od 1965. do 1974. i direktor toga kazališta. Djelovao je i kao stalni dirigent opera u Zürichu, Sankt Peterburgu i Grazu, gdje je bio šef dirigent Filharmonije (1981. – 1990.). Gostovao je na čelu Rotterdamske filharmonije, Orkestra salzburškog Mozarteuma te Simfonijskog orkestra Arturo Toscanini. Od 2001. do 2007. djelovao je kao glazbeni ravnatelj Filharmonije Robert Schumann iz Chemnitza; posljednji projekti na toj funkciji bile su produkcije Mascagnijeve Iris te opera Arijadna na Naxosu, Idomeneo i Lohengrin, kao i Osme simfonije Gustava Mahlera. Tijekom Schumannove godine, 2006., s tim je orkestrom održao turneju po Austriji i Sloveniji, nastupivši među ostalim u Festspielhausu u Salzburgu, bečkom Konzerthausu, Geisteigu u Münchenu, Alte Oper u Frankfurtu i drugdje.
 
U dva desetljeća u salzburškom Festspielhausu dirigirao je 25 koncerata s pet orkestara: Orkestrom Mozarteuma, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Slovačkom filharmonijom iz Bratislave, Filharmonijom Robert Schumann i Filharmonijom iz Graza. Uz hvaljene izvedbe Wagnerovih i Straussovih opera u Chemnitzu, uspješne produkcije Straussove Salome i Verdijeva Krabuljnog plesa u Hamburškoj operi svrstavaju se među najuspjelije projekte toga razdoblja. Osim što je kao stalni dirigent surađivao s Hamburškom operom, gostovao je i u Norveškoj nacionalnoj operi u Oslu, Teatru Comunale u Firenci, Teatru Regio u Parmi, Théâtreu du Capitole iz Toulousea, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Njemačkoj operi u Berlinu i milanskoj Scali, gdje je prvi put nastupio s Parsifalom 1991., a slijedili su Prsten Nibelunga, Fidelio, Tosca, Manon Lescaut, Trubadur, Andrea Chénier, Madama Butterfly itd.
 
Godine 2010. s velikim je uspjehom dirigirao Wagnerova Tannhäusera u Teatru Verdi u Trstu, a u prosincu iste godine, nakon izuzetnog uspjeha s Beethovenovim Fideliom u Ciudad de Méxicu u Palacio de Bellas Artes, u povodu proslave dvjestote godišnjice neovisnosti Meksika i stote obljetnice revolucije, imenovan je tamošnjim glavnim gostujućim dirigentom te se već sljedeće sezone vratio kako bi dirigirao Toscu i Cavalleriju rusticanu. U istoj sezoni, 2011./2012., ravnao je i novom produkcijom Aide sa Simfonijskim orkestrom Taipei u areni Taipei na Tajvanu (u koprodukciji s Rimskom operom). Obilježavajući dvjestotu obljetnicu Wagnerova rođenja, u Palacio de Bellas Artes, dirigirao je Ukletoga Holandeza, što je u tamošnjim medijima ocijenjeno kao izvedba „najviših umjetničkih kvaliteta koje su se dogodile u Meksiku u posljednjih sto godina“. Godine 2012. otvorio je 41. Međunarodni festival Cervantino u Guanajuatu – najveći međunarodni glazbeni festival Latinske Amerike.
 
Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja: austrijske Nagrade Johann Joseph Fux, za dostignuća ostvarena u kulturi Republike Austrije, Nagrade grada Graza, nagradâ Vladimir Nazor i Milka Trnina, triju nagrada Judita na Splitskome ljetu, triju Nagrada hrvatskoga glumišta, nagradâ za životno djelo Josip Štolcer Slavenski, Lovro pl. Matačić, Vladimir Nazor i diskografske nagrade Porin, Nagrade grada Zagreba i druge.
Od 2014. do 2018. ponovno je bio ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u kojoj je premijerno izveo najzahtjevnija domaća i strana djela operne literature. U svojem se radu osobito zalagao za suvremenu glazbu te posebnu pozornost posvećivao hrvatskoj glazbenoj baštini.
 
Od niza nastupa na pozornici Velike dvorane Lisinski izdajamo maestrova zadnja dva nastupa u ciklusu Lisinski subotom – u povodu 200. godišnjice rođenja Vatroslava Lisinskog (28. rujna 2019.) i proslave stote godišnjice utemeljenja Muzičke akademije u Zagrebu (16. listopada 2021.).
S ponosom ističemo da je maestro Nikša Bareza 2013. godine proglašen počasnim članom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, na čijem je svečanom otvorenju 1973. godine nastupio ravnajući solistima i Orkestrom Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.