Matija Dedić je bio umjetnik koji je gradio mostove između različitih glazbenih svjetova – jazza, klasike i popularne glazbe, ostajući uvijek vjeran vlastitom izrazu. 

 

Kao sin istaknutih glazbenika, kantautorskoga barda Arsena Dedića i pjevačice Gabi Novak, Matija se od malena bavio glazbom: u dobi od pet godina počeo je svirati glasovir, a nakon završene srednje glazbene škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu, diplomirao je jazz na prestižnoj Umjetničkoj akademiji u Grazu, kod prof. Haralda Neuwirtha. Usavršavao se kod uglednih glazbenika i pedagoga, poput Johna Taylora, Hala Galpera, Billa Dobinsa i Barryja Harrisa.

 

Po povratku u Zagreb, vrlo se brzo afirmirao i stekao velik ugled sviravši u ansamblima Tamare Obrovac i Ladislava Fidrija te kao gost uz Zagreb Jazz Portrait. Od samog osnutka bio je član Boilers Quarteta koji je imao brojne nastupe u Hrvatskoj i inozemstvu uz velikane jazza, poput Bennyja Golsona, Kennyja Burrella, Roya Haynesa, Joséa Feliciana i dr. Godine 1998. osnovao je svoj prvi trio s kontrabasistom Žigom Golobom i bubnjarom Krunom Levačićem, a tijekom godina u triju su svirali i drugi poznati domaći jazz-glazbenici. 

 

Surađivao je s istaknutim jazz-glazbenicima poput Boška Petrovića, trija Black Coffee, Quarteta Sensitive, Darka Jurkovića, Alvina Queena, Martina Drewa, Rona Ringwooda, Marka Murphyja, Patrizie Conte, Davida Gazarova, Giannija Bassa, Milesa Griffitha, Jean-Louisa Rassinfossea, Ance Parghel, Tommyja Emanuela i Ignacia Berroe. Osim s vodećim jazzistima, povremeno je surađivao i s najpoznatijim domaćim pop- i rock-glazbenicima, poput Massima, Gibbonija, Urbana, Olivera, Gabi i Arsena, Lidije Bajuk, Joea Pandura, Marka Križana, Kristijana Beluhana, Miljenka Puljića i dr. 

Nastupao je u mnogim europskim zemljama, SAD-u i Brazilu. Osim za vlastite ansamble, skladao je za televiziju i kazalište te je objavio brojne nosače zvuka. Dobitnik je nagrade Hrvatskog društva skladatelja za najboljeg jazz-skladatelja te je višestruki dobitnik nagrada Status za najboljeg jazz-pijanista te dobitnik čak 38 nagrada Porin. Godine 2002. bio je finalist natjecanja mladih jazz-pijanista na glasovitom Montreux Jazz Festivalu.

 

Matija je bio vrhunski glazbenik neizmjerne umjetničke znatiželje i kreativnosti, a kao majstor jazza i improvizacije obožavao je i glazbu Chopina, Bartóka, Vivaldija, Bacha..., ali i Dubravka Detonija i Dore Pejačević: 2010. objavio je svoje obrade Dorinih skladbi na albumu Kontesa. Svi koji su ga poznavali, pamtit će ga i kao nesebičnu, duhovitu, senzibilnu i srdačnu osobu koja je uvijek bila spremna pomoći.

 

Jedan od prostora koji je bio neraskidivo povezan s njegovim umjetničkim djelovanjem bila je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Ne samo da je ovdje često nastupao – samostalno ili u suradnji s vrhunskim glazbenicima – nego je Lisinski bio mjesto gdje su se susretali njegov duh i publika koja je znala prepoznati istinsku emociju i nenadmašne bravure u glazbi. Njegovi koncerti u našoj dvorani bili su puno više od same izvedbe – bili su intimni, emotivni dijalozi našeg najsvestranijeg i najproduktivnijeg jazz-glazbenika naše generacije sa slušateljima.

 

Jedan od posljednjih nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održao je u povodu Dvoranine 50. obljetnice. Planirano je da ponovno nastupi 1. listopada na koncertu Zoran svira Arsena sa Zoranom Predinom, kao i 29. listopada u ciklusu Lisinski srijedom, gdje je s Ksenijom Prohaskom trebao izvoditi pjesme Billie Holiday. Nova sezona ciklusa Lisinski srijedom bit će u cijelosti posvećena tom svestranom, prerano preminulom umjetniku, čiji je odlazak nenadoknadiv gubitak za hrvatsku kulturu.  

 

Ostaje nam njegovo nasljeđe – besprijekorne izvedbe sjajne glazbe, snažne i bezvremenske, koja će nastaviti živjeti na pozornicama i u sjećanjima onih koji su je znali slušati.