Zbog štrajka pilota Lufthanse, prva europska turneja u 107-godišnjoj povijesti Simfonijskog orkestra iz Vancouvera gotovo je došla u pitanje. Ipak, gosti su na vrijeme  u nedjelju stigli u Lisinski i pobrali srdačan pljesak. Već ranije dogovoren iznimno za nedjelju, koncert u ciklusu Lisinski subotom bio je prva postaja Kanađana u Europi.

- Naporno smo putovali, ali sretni smo da smo uspjeli doći; neka ovaj koncert bude naš poklon iz Kanade – toplo se publici obratila gospođa Angela Elster, predsjednica Orkestra, uz pozdrave i na hrvatskom.

 

Koncert je donio tri reprezentativne skladbe 20. i 21. stoljeća. Prva je bio himan za orkestar Adgilis Deda, djelo Kanađanina s minhenskom adresom Samyja Mousse (r. 1984.), koji je i osobno pozdravio publiku s pozornice. Skladba je nastala prije samo dvije godine, na zajedničku narudžbu Simfonijskog orkestra iz Pittsburgha i Helsinške filharmonije. Publika je od srca nagradila aplauzom skladatelja i izvođače.

Slijedio je također vrlo dopadljiv, poznati Koncert za violinu i orkestar, op. 14 Amerikanca Samuela Barbera (1910. – 1981.). I to je djelo skladano po narudžbi (jednog bogatog američkog industrijalca) još 1939. godine. O neobičnoj sudbini Koncerta u programskoj knjižici se ističe da je violinist Iso Briselli, koji ga je trebao praizvesti, smatrao prva dva stavka premalo virtuoznim, a skladatelja nedovoljno upućenim u violinu. Tako je koncert praizveo Herbert Baumel, a skladba je brzo postala jedan od najpopularnijih violinskih koncerata iz 20. stoljeća. Dirigent Otto Tausk nakon nedjeljnog koncerta lijepo ju je opisao kao „sliku bezbrižnog, sunčanog dana u njujorškom Central parku“...

 

Solistica u Koncertu, koji ipak završava virtuoznim trećim stavkom, bila je jedna od najistaknutijih violinistica današnjice, Arabella Steinbacher iz Njemačke (majka joj je Japanka). Svirala je na Stradivariju iz 1718. nazvanom „ex Benno Walter“, a nastupa i na Guarnerijevu „Saintonu“ iz 1774. Publiku je počastila dodatkom: prvim stavkom Druge sonate za violinu u a-molu velikog Eugènea Ysaÿeja.

Drugi dio pripao je legendarnoj Petoj simfoniji u B-duru Sergeja Prokofjeva. Skladatelj je djelo zamislio kao „himnu slobodnom i sretnom čovjeku, njegovim moćnim silama, njegovom čistom i plemenitom duhu“. Takav optimizam u ljeto 1944. možda je bio i odraz uspješnog oslobađanja njegove domovine od nacista i kraja rata koji je bio na vidiku. No, kako se podsjeća u knjižici, Prokofjev se već 1948. našao na udaru Ždanovljevih čistki, a umro je, slomljen psihički i fizički, istoga dana kad i Staljin – 5. ožujka 1953.

 

Umjesto vojne – glazbena karijera

No, koncert u nedjelju bio je sve samo ne tmuran, a gosti su ga završili blještavim dodatkom: Polonezom iz Čajkovskijeva Evgenija Onjegina. Uslijedio je razgovor s umjetnicima koji je vodio Trpimir Matasović, autor teksta u programskoj knjižici.

– U Kanadi volim slobodan duh, znatiželju i otvorenost za nove ideje – odgovorio je Nizozemac Otto Tausk na pitanje kako se osjeća u „pečalbi“.

Na isto pitanje, kako mu je kao Kanađaninu u Europi,  Samy Moussa je rekao da drži kako je u Europi, osobito srednjoj, veća ideologiziranost i uronjenost u tradiciju, ali da oba dijela svijeta imaju svoje prednosti. Potom je otkrio nešto vrlo osobno:

- Kao mladić htio sam se posvetiti vojnoj karijeri. No, moja školska kolegica u Kanadi, nažalost, nedavno preminula skladateljica hrvatskog podrijetla Margareta Jerić, vidjela je koliko sam predan glazbi i uvjerila me da se posvetim njoj!

 

Dosta se razgovaralo o skladbama koje se pišu na temelju narudžbi. Moussa na svojoj internetskoj stranici čak sugerira koja bi djela na koncertima pristajala uz njegove skladbe (što na zagrebačkom koncertu nije „poštovano“, ali ga nimalo nije smetalo).

– Trebate imati dobar razlog da naručite od nekoga skladbu i trebate znati od koga što naručiti – smatra Otto Tausk. – Valja težiti tome da djelo iznenadi i dirne publiku!

I maestro i skladatelj složili su se kako je najvažnije da djelo ne doživi samo praizvedbu.

– Zato nije idealno da se piše baš za određeni orkestar. Autor treba pisati tako da njegovo djelo bude prikladno za veći broj ansambala – rekao je Samy Moussa. Založio se da se skladatelje potiče na stvaranje većih djela, a ne na takva koja će biti samo „začin“ tradicionalnom repertoaru.

 

Hrvoje Dečak/KDVL

Foto: Tomislav Jagar