U subotu, 17. listopada u Maloj dvorani Lisinski, a u sklopu ciklusa Lisinski da camera, prvi je koncert u sezoni održao Trio Elogio. Trojica gitarista ugostila su austrijskog kontrabasista Dominika Wagnera, a slušali smo djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, Šimun-Čarlija Botice, Enriquea Granadosa, Johna Duartea i Borisa Papandopula. Koncertom, koji je prema jednoj od skladbi s rasporeda bio nazvan Shades of Blue, obilježene su 120. obljetnica Papandopulova rođenja i 35. obljetnica njegove smrti.

 

Trio Elogio, koji čine Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić, već je puno puta pokazao kreativnost u odabiru rasporeda, pa je i ovaj put odsvirao elegantno sastavljen program koji se protezao od klasicizma do ovog stoljeća, a u kojem se našlo mjesta za popularni španjolski repertoar, za zagrebačku praizvedbu, ali i za podsjećanje na sjajne prethodnike – Zagrebački gitarski trio za koji su napisane dvije kompozicije s rasporeda.

Koncert je otvoren Mozartovom 8. sonatom za klavir u a-molu, K 310 u odličnoj Çekuovoj obradi koja je zvučala potpuno prirodno, kao da je sonata napisana baš za tri gitare. Za to je zaslužna i stilski primjerena, skladna i muzikalna izvedba koja je istaknula jednostavnu ljepotu Mozartovih melodija i fraza, ali i mračnu energiju ove – za njega atipično dramatične – skladbe.

 

Uslijedila je prva zagrebačka izvedba skladbe Les mirages Šimun-Čarlija Botice, napisane ove godine na narudžbu Osorskih glazbenih večeri za Trio Elogio, koji ju je u Osoru i praizveo. Nakon ovogodišnjeg prevrućeg ljeta koje još nismo zaboravili, nije se bilo teško uživjeti u Botičinu inspiraciju, koju je opisao ovim riječima: “U stanju iscrpljenosti, pod pustinjskom žegom i ispod blistavog noćnog neba, otvara se prostrano platno osjeta i priviđenja. Les mirages nastanjuje taj prostor gotovo neprekidno (…)”. Čuli smo četverostavačnu skladbu čiji dijelovi, iako nose raznolike ugođaje, izrastaju jedan iz drugoga uz pomoć karakterističnoga kvartnog motiva i tvore zaokruženu cjelinu čije je tkivo ponekad delikatno poput pijeska, a ponekad okrutno poput nemilosrdnog sunca. Povremeno se služeći proširenim tehnikama sviranja, izvođači stvaraju zvučnu sliku koja iz fragmentiranosti prelazi u motoričnost, iz nje u statičnost, sve do nepravilnih, ali čvrstih ritmova i jasne teme posljednjeg stavka, kontrastnog dotadašnjoj oniričkoj atmosferi.

 

Na početku drugog dijela koncerta čuli smo još jednu Çekuovu obradu klavirskog djela: ovaj put bio je to izbor iz Granadosovih Dvanaest španjolskih plesova za klavir. U španjolskom repertoaru Trio Elogio je “kod kuće”, a takva je bila i ova precizna i rafinirana izvedba. Ostatak koncerta bio je svojevrsna posveta kako Papandopulu, tako i Zagrebačkom gitarskom triju koji je, kao prvi vrhunski proizvod zagrebačke gitarističke škole, utro put ne samo Triju Elogio nego i drugim kvalitetnim hrvatskim gitarističkim komornim sastavima. Uslijedile su dvije skladbe napisane za taj ansambl, specifičan i po tome što je jedan od članova – Darko Petrinjak – bio i kontrabasist, pa su oba izvedena djela skladana za dvije gitare i kontrabas.

 

Prvu od njih, Shades of Blue, za Zagrebački gitarski trio napisao je britanski skladatelj i gitarist John Duarte (1919. – 2004.), stvorivši dopadljivu eklektičnu skladbu čiji je prvi stavak nadahnut renesansnom glazbom, drugi bluesom, a treći donosi obilje raznolikih ritmova.

Trio sonatu za dvije gitare i kontrabas Boris Papandopulo je napisao 1985. za Zagrebački gitarski trio, koji ju je praizveo u londonskom Wigmore Hallu. Djelo je puno papandopulovskih putovanja po raznim stilovima, uz polifone postupke u prvom i trećem stavku i zamišljen i raspjevan središnji Dolce espressivo.

 

U objema je ovim izvedbama blistao austrijski kontrabasist Dominik Wagner, koji je osvojio brojne nagrade i stipendije te ostvario međunarodnu karijeru iako mu još nije ni trideset godina. Ljubitelj komornog muziciranja u neuobičajenim sastavima našao se na svojem terenu te je s našim gitaristima ostvario sjajnu komunikaciju. Ljepotom tona i nenametljivom muzikalnošću posebno se istaknuo u Shades of Blue koju je izveo s Çekuom i Ribeirom Rodriguesom, dok je u Papandopulovoj Sonati, svirajući uz Çekua i Vukšića, pokazao preciznost i virtuozitet.

 

Foto: Tomislav Jagar / KDVL