Bosanskohercegovački reper, jedan od najnagrađivanijih i najvažnijih glazbenika ovih prostora, poznat po britkim, pronicljivim, ali i duhovitim rimama, oduševio je i publiku i kritiku nesvakidašnjom glazbenom suradnjom s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Kako kultne pjesme Ede Maajke zvuče u jazz aranžmanima, već su saznali posjetitelji prošlogodišnjeg koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti, a u subotu, 29. studenoga tu će priliku dobiti i publika u Dvorani Lisinski.

 

Tijekom odrastanja nisam imao apsolutno nikakvog dodira s jazzom. To se dogodilo polako, preko nekih hip-hop izvođača koji su znali semplirati jazz. Kad sam i sâm počeo kopati semplove, počeo sam slušati i zanimati se za tu vrstu glazbe. Boško Petrović, razni orkestri iz Zagreba, Beograda i Ljubljane… A onda sam otkrio i Tamaru Obrovac te njezin bend i mnoge druge. Jazz znači puno za hip-hop, pogotovo za onaj boom-bap podžanr krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina na kojem sam i odrastao. 

 

Slušam jako puno glazbe, ne gledam na pravce, nego jednostavno da li mi nešto što slušam paše u tom trenutku ili razdoblju života ili ne. Neminovno je da posvetiš vrijeme jazzu, pogotovo ako voliš genijalce s dobrim slobodnim stilom. To je jako emotivna i ekspresivna glazba. Mene pogotovo privlače ti brass elementi, kojih u jazzu, soulu i funku ima dosta. 

 

Kad sam ulovio Luku Žužića za rad na albumu „Spomen ploča“ (objavljenom 2010., op. a.), nisam pretjerano razmišljao o jazzu – htio sam dobiti zvuk tih starih albuma i aranžmana iz vremena Arsena i Kornelija Kovača. Nisam imao pojma što ću sve naučiti radeći i družeći se s njim i s Marijem Bočićem i Antonijem Gečekom. Luka je genijalac, jedan od onih koji to radi s takvom lakoćom i brzinom, kao kad gledaš profesionalne nogometaše kad zabijaju gol s 30 metara, pa kontaš da to može svatko. On je od tog albuma napravio i više nego što sam se ja nadao i kako je to zvučalo u mojoj glavi! 

Dosta godina poslije, u gradu sam sreo Mirona Hausera, umjetničkog ravnatelja Jazz orkestra HRT-a, koji mi je rekao da je razmišljao o meni i Jazz orkestru. Naravno da sam htio tu suradnju i evo ga – snimismo i album! 

 

Nisam se htio petljati u aranžmane Luki, Mironu i Bruni. To je kao da Mirku Filipoviću govorim kako da se tuče. Nisam znao ni kako to zvuči sve do proba koje su bile tjedan dana prije nastupa u MSU-u prošle godine. I bio sam totalno zabrinut prvi dan na probi jer to je bilo tek nekakvo upoznavanje s materijalom. Ja griješim s tekstovima, nekako sve zvuči labavo… Mislio sam da smo trebali početi s probama puno prije, nisam znao da je to uobičajeno upoznavanje s materijalom. Drugi dan je to već bilo – TO. Znao sam da imamo hit odmah taj drugi dan kad sam čuo pjesmu Dragi moj Vlado, pa nakon nje i Moćno, pa onda redom ostale. Sve je bilo novo, friško, emotivno i tvrdo. Nakon svake probe bio sam zahvalan. 

Sto se tiče pjesama i izbora, poslao sam popis i svoju listu želja. Onda sam dobio i pojedine izbore orkestra, to smo kompresirali i dobili 13 do 15 pjesama na kojima smo radili. 

 

Odlično! Nije ovdje riječ o dvadesetak bilo kakvih glazbenika, ovo su sve sami carevi i učitelji!  Najdraže mi je to što imam Mirona. Prvi put sviram s odličnim glazbenicima koje ja ne moram kontrolirati, ne moram slušati je li netko negdje pogriješio, gledati je li basist ljutit na bubnjara, je li gitarist promašio mjesto za solažu, je li se neki član zagledao u nekoga ili odlutao. Imam Mirona. On i meni daje znak kad moram uletjeti ako sam u mislima s malom i zadaćom koju trebamo napraviti. Nemaš pojma koji je to gušt i olakšanje! Uživam puno više, opušteniji sam, nije pozornost na meni.

 

Volim sve tri opcije. Nastup s DJ-om mi daje ogromnu dinamiku, pjesme se brzo izmjenjuju, neke umiksavamo skupa. Bendovski nastup volim zbog pristupa bendovskoj svirci, a to je uvijek neki jam session pristup, ne znam nekad koliko će pjesma trajati: ako nekog člana benda ponese, onda mu se svi prikrpamo i pjesma ode u novom smjeru. Ansambl ima ovo o čemu sam govorio, a to je dirigent koji kontrolira cijeli nastup; svaka pjesma ima solaže pa se uspijem odmoriti, manje je naporno. Osjećam se ugodno u svakoj od te tri opcije.

Jako bih volio s orkestrom odsvirati koncerte i širom regije, na pojedinim festivalima izvan Hrvatske.

 

Ma nije, znao sam da će to biti kvalitetan materijal, drukčije od svega što sam dosad radio. Kad si na sceni više od 20 godina, onda je jako bitno da je drukčije, da je izazovno – nije zona komfora ni za mene ni za orkestar. To volimo mi, a i publika. Spojevi različitih žanrova su najbolje stvari koje se mogu dogoditi u svijetu glazbe: to je izlaz iz rutine i ustajalosti. U glazbi mi je najbitnije da nije dosadna, a ovakva miješanja žanrova su sve osim dosade.

 

Očekujem nezaboravan koncert, koncert kojeg ću se sjećati s guštom, kao što se sjećam koncerata u Domu sportova, prvog koncerta u Vintage Industrial Baru i koncerta u Pauku itd. Ovaj će biti jedan od tih. Na nastupu u MSU-u mi je dosta dragih ljudi ostalo bez ulaznice, ovdje će doći puno meni bitne raje. Očekujem publiku koja će plesati i pjevati. Kad prođem kraj Lisinskog, da imam isti osmijeh koji imam kad prođem pored Tvornice i Vintagea. 

 

Album bi trebao izaći u digitalnom obliku i na vinilu do kraja listopada. Čut ćete sve pjesme s albuma i još bonus dvije... Od gostiju u Lisinskom će biti Vojko V, ostalo tko zna… Možda bude i pokoje iznenađenje. 

Ti meni ništa je pjesma koju smo zadnju snimili i odsvirali u studiju tako da mi je najsvježija, najaktualnija i najdraža! Vidimo se u Lisinskom!