Osamdesetak pisama i razglednica koje je Marić netom, u veljači otkrio u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, pisane su njemački i njima se Dora dopisivala sa svojom prisnom prijateljicom, barunicom Tildom Vranyczany Dobrinović (na trećoj slici, op.a.). Dosad se nije znalo za to prijateljstvo, a pisma otkrivaju i mnoge nove momente iz Dorine biografije.

 

Korespondenciju s plemkinjom koja je živjela u palači u Zagrebu, na uglu Gajeve i Berislavićeve ulice te u dvorcu Laduč kod Zaprešića, Dora Pejačević (Budimpešta, 1885. – München, 1923.) održavala je od 1904. do 1921. Započela je u doba kad je Dora živjela s obitelji u Banskim dvorima na Markovu trgu jer je njezin otac Teodor Pejačević bio od 1903. do 1907. hrvatski ban.

 

„Nekad su banovi i njihove obitelji živjeli u Banskim dvorima“, objasnio je Domagoj Marić, čije se oduševljenje kojim istražuje i govori o našoj najvećoj skladateljici zarazno prenosi na publiku. Istaknuo je i velik rad mnogih muzikologa te izrazio uvjerenje da će se i dalje otkrivati nove pojedinosti o Dori Pejačević.

 

Dora je Tildi u pismima i razglednicama predstavila Našice i obiteljski dvorac, označivši na slici i svoju sobu. Inače su obje muzicirale, pa i u banskoj rezidenciji na Markovu trgu.

Opisuje svoje uspjehe i putovanja Njemačkom, ali i ono egzotično 1912. u Egipat, koje je trajalo šest tjedana.

Dorino pismo iz 1907. je drugačije jer ju je zasmetalo što je Tilda u njezinim skladbama Maštanja i Život cvijeća pronašla pesimizam; skladateljica je dopuštala do toga ima kod nje, ali ne i da se osjeti u glazbi.

Kasnije Dora piše o uspješnim nastupima u Dresdenu, a 1911. tamo je imala sedam koncerata sa svojim djelima.

 

No, u pismu se žali na sve veće probleme sa živcima koje je imala njezina majka Lila (na prvoj fotografiji, op.a.), pa ju je na povratku iz Dresdena morala smjestiti u jedan bečki sanatorij „gdje će ostati duže vrijeme“.

„Iako je bila popularna i svuda pristuna kao banica, Lila Pejačević bila je teška osoba i Dori nije bilo lako“, objasnio je Domagoj Marić.

 

Dorina najveća skladba, Simfonija u fis-molu, djelomično je praizvedena 1918. u Beču (igrom slučaja samo dva stavka), a pokušaj cjelovite zagrebačke izvedbe iste godine je propao jer je nakon generalne probe sama Dora odustala – orkestar nije bio na visini koju je tražila. Tako je najveće djelo naše najveće skladateljice u domovini prvi put izvedeno tek 1980-ih godina!

 

Kaotična 1918. godina pred kraj Prvoga svjetskog rata duboko se i teško dojmila veliku umjetnicu. Dok se Austro-Ugarska monarhija raspada a zeleni kader harači svjevernom Hrvatskom, u pismima Tildi Dora pokazuje svoje raspoloženje protiv monarhije na izdisaju i veseli se raskidu hrvatskim veza s njom 29. listopada 1918. No, u Našicama su u to doba izbili neredi, pa je Dora s obitelji bila prisiljena pobjeći u Budimpeštu!

 

Ubrzo se, 1921. godine, udala za austrijskog plemića Ottomara von Lumbea, kojeg u pismu Tildi opisuje kao dobrog i blagog čovjeka. Preselili su se u Dresden, gdje je Dorinim zauzimanjem dobio mjesto generalnog tajnika Drezdenske filharmonije, a potom u München.

Nažalost, obiteljski život Dori nije bio suđen: 1923. godine, nakon rođenja sina, umrla je od postporođajne komplikacije, puerperalne sepse, tzv. babinje groznice. Imala je samo 37 godina.

 

Tim potresnije zvuče riječi iz njezina posljednjeg pisma Tildi, u kojem piše da su zdravlje i rad najvažniji u životu, a da je sreća moguća samo u skladu s ljudima i prirodom.

 

„Tvoja stara Dora“, potpisala se pritom umjetnica, koja je imala tek 36 godina.

 

Hrvoje Dečak / KDVL

Foto: Boris Ščitar