Autorica je sveobuhvatno istraživanje započela još u svojem znanstvenom radu i doktorskoj disertaciji, godinama je prikupljala i provjeravala građu iz arhiva, novinskih i drugih medijskih izvora, pravno-poslovne dokumentacije, programskih materijala, dnevnika rada, terminskih listova, fotografskih, zvučnih i audiovizualnih zapisa te brojnih drugih izvora. Upravo je širina istraživanja omogućila da se dopune, preciziraju, a mjestimice i isprave podaci koji su desetljećima prelazili iz jednoga zapisa o Dvorani u drugi.

 

„Na gotovo 400 stranica ova knjiga vodi čitatelja od vremena kad Dvorane još nije bilo, od prvih ideja, razgovora maestra Milana Horvata i gradonačelnika Većeslava Holjevca sredinom 50-ih, odluke o izgradnji nove Palače glazbe donesene 1957. godine, preko natječaja i prihvaćenog idejnog rješenja glavnog projektanta dvorane Marijana Haberlea i suradnica, rasprava i dugotrajne gradnje, nemjerljivog doprinosa prvog direktora Lisinskog Ive Vuljevića do njezina svečanog otvorenja 29. prosinca 1973. Slijedi svojevrsna šetnja Dvoranom: njezinim javnim i službenim prostorima, Velikom i Malom dvoranom, orguljama, kavanom, tonskim i elektroničkim studijima, uz posebnu pozornost posvećenu arhitekturi, interijeru i umjetničkim djelima koja su postala dijelom identiteta zgrade“, naglasila je Ana Unkić.

 

Središnji i najopsežniji dio monografije posvećen je onome zbog čega Dvorana postoji: priredbama i ljudima koji su je ispunjavali životom. „Koncertni ciklusi, Zagrebačka filharmonija, Hrvatska radiotelevizija, vlastiti programi Lisinskog, festivali, glazbena natjecanja, obljetnički i dobrotvorni koncerti, opere, operete, mjuzikli i baleti tek su dio velikoga mozaika. Monografija nas podsjeća i na neke od ponajvećih umjetnika i ansambala koji su ondje gostovali. Spomenimo Bečku, Berlinsku i Londonsku filharmoniju, Filharmoniju milanske Scale, Filharmoniju iz Los Angelesa, slavne umjetnike poput Luciana Pavarottija, Montserrat Caballe, Andree Bocellija i Eline Garanče, Marthe Argerich, Ive Pogorelića, Lang Langa, Evgenija Kissina, Marije Joao Pires, Leonarda Bernsteina, Riccarda Muttija, sir Johna Eliota Gardinera, Valerija Gergijeva i drugih. Dakako, osim najuglednijih imena ozbiljne glazbe, Lisinski je ugostio i brojne zvijezde popularne glazbe poput Tine Turner, Stinga, Nicka Cavea, Elle Fitzgerald i Diane Krall“, naglasila je Ana Unkić.

 

No Lisinski nikada nije bio samo koncertna dvorana. U njemu su se održavali festivali poput Muzičkog biennala ili Animafesta, domaće rock opere Kazališta Komedija poput „Isusa Krista Superstara i „Gubec-bega“, kazališne predstave, filmske premijere, izložbe, književne tribine, kongresi, javna snimanja, politički skupovi i komemoracije.

 

„Završna poglavlja otvaraju možda i najvažnije pitanje – što Lisinski znači za hrvatski glazbeni život i razvoj umjetničkoga stvaralaštva, za Zagreb i cijelu Hrvatsku, ali i za generacije ljudi kojima je tijekom pola stoljeća bio mjesto prvoga velikog koncerta, susreta s vrhunskim svjetskim umjetnicima, važnih društvenih događaja ili dio osobne memorije. Bogata fotografska i dokumentarna građa, više od tisuću bilježaka, iscrpni izvori i literatura te velik broj manje poznatih podataka čine ovu monografiju djelom kojem se neće pristupati samo prigodno“, istaknula je Ana Unkić. Monografija je knjiga za čitanje, dokument vremena i referentno djelo za buduća istraživanja hrvatske glazbene i kulturne povijesti.

 

Željko Rogošić, Nacional

Foto: Tomislav Jagar