Događanja

DAWID RUNTZ, dirigent

SZYMON NEHRING, klavir

 

Ludvig van Beethoven: Koncert za klavir i orkestar br. 3 u c-molu, op. 37

Ludvig van Beethoven: 3. simfonija u Es-duru, op. 55  'Eroica'

 

Skladatelj koji kroči od razdoblja bečke klasike, kreće još neistraženim glazbenim stazama, da bi nas doveo u razdoblje glazbene romantike. Njegov duh neumorno kroči naprijed na putu stvaranja djela, duh neobuzdan, neukrotiv, a nastala djela su trajna svojina čitavog čovječanstva. Svjestan svoje stvaralačke moći skladao je glazbu za sve ljude da ih učini boljima, da ih usreći. Haydn i Mozart predosjetili su glazbenu snagu skrivenu u mladiću iz Bonna. Upravo na njihovu tragu i uzoru Beethoven sklada Treći klavirski koncert u c-molu, op. 37, trostavačan, potpuno u stilu bečke klasike. Osjetan je utjecaj Mozartove orkestracije i instrumentacije. No postoji predosjećaj „sudbinskog“, atmosfere karakteristične za kasnija skladateljeva djela. Koncert je praizveden u Beču 1803., a solist na klaviru bio je sam skladatelj. 

 

Treća simfonija u Es duru, op. 55, Eroica, predstavlja prekretnicu, stoji na vratima novog, svježeg stvaralačkog razdoblja. Suvremenike je potpuno zapanjila svojom iznenađujućom harmonijskom smjelošću u okviru formalne strukture. Već prvi stavak, koji počinje s dva moćna akorda uz timpane, otkrivaju nam nove horizonte glazbene epohe romantizma. Zanimljivost drugog stavka je da se često izvodi zasebno, u posebnim prilikama kao „posmrtni marš“. Slijede scherzo i veličanstveni finale, tema s varijacijama. Ludwig van Beethoven Eroicu je prvobitno posvetio Napoleonu Bonaparteu, no razočaran njegovim proglašenjem za cara, potrgao je prvu stranicu partiture i napisao novu posvetu – uspomenu na sve heroje.

Zagrebačka filharmonija često je s maestro Milanom Horvatom izvodila djela Ludwiga van Beethovena u domovini i na gostovanjima u inozemstvu. Godine 1998. u Vukovaru Eroicu smo izveli s maestro Alexanderom Rahbarijem. Sunčanim obalama Dunava šire se divni zvuci, a našim srcima stihovi Frana Krste Frankopana: „… Navik on živi, k zgine pošteno…“