"Ona nama nije večeras zamjena (za Marthu Argerich), ona je nama danas božji dar."

Tim prekrasnim duboko emotivnim riječima pozdravio je ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski Dražen Siriščević uglednu portugalsku pijanisticu Mariu João Pires, prvu gošću napokon otvorene Dvorane u utorak 3. studenoga. Svi koji su po propisima mogli ući, zacijelo i gledatelji internetskog prijenosa, bili su duboko ganuti i zahvalni jer još uvijek ima vrhunskih glazbenika koji se u pandemijskim okolnostima usuđuju putovati i javno nastupati. 

 

A konačno je i Lisinski osposobljen, i to nakon 237 dana, 20 sati, 30 minuta i 0 sekundi bez glazbe, prema Kalendaru tišine, kako je ravnatelj nazvao proteklo vrijeme u kojem su se udružili korona i potres. Uvijek duhoviti Siriščević izveo je i mali performans pojavivši se na početku iz mrkloga mraka odjeven u bijeli skafander s bijelim nazuvcima kako bi nas i na taj način podsjetio u kakvom nemilom vremenu živimo, no glazba unatoč svemu neće stati.

 

 

I to živa glazba u prostoru, pred publikom, koju, ma koliko bile savršene snimke, nikad neće moći zamijeniti tehnologija, kao što ni miris i dodir knjige ili novina ne mogu nadomjestiti suvremeni medijski ekvivalenti. Stoga je povratak klasične glazbe u koncertnu dvoranu poput njezina povratka u dom koji će možda mlađi naraštaji teško shvatiti, no glazbi je najprirodnije stanište u živoj interakciji s onima kojima je namijenjena. 

 

Ovaj put užitak je bio to veći u ponovnom susretu s danas 76-godišnjom umjetnicom koja je u Zagrebu prvi put nastupila 2013. godine, četiri godine kasnije odlučila se povući, no na našu sreću u međuvremenu se predomislila i nastavlja put koji joj je pribavio mnoge svjetske nagrade i nastupe s najvećim orkestrima i dirigentima, ali i duboko poštovanje zbog dugogodišnje skrbi za mlade darovite pijaniste, za poticanje zborova s djecom slabog imovinskog stanja i niz drugih akcija vezanih za propagiranje glazbe među mladima. 

 

 

Maria João Pires i danas svira očaravajuće. Njezin je pijanizam od one vrste profinjenih interpretacija koje vodi stil epohe i autora, a ona im dodaje osobnu liniju jednostavnosti, logike i vještine. 

 

Tako je bilo u dvije posljednje Beethovenove sonate, As-dur br. 31, op. 110 i c-mol br. 32, op. 111, glazbi kojom polako ispraćamo 250. majstorov rođendan, a s kojom je umjetnica započela svoj međunarodni put pobijedivši na Beethovenovu natjecanju u Bruxellesu 1970. godine. Između njih našla se poetska Suite bergamasque Claudea Debussyja gotovo srasla s pojavom ove sitne i suptilne Portugalke. 

 

Jagoda Martinčević, Jutarnji list 

 

Uoči njezina nastupa, porazgovarali smo s umjetnicom u dvorani Lisinski.