Dovoljno je reći - Ahmed Nurudin pa da mnogi istog trenutka znaju na koga se, na što se misli. A Nurudin stiže u Zagreb! Napokon. Ali bez riječi. Stiže - plešući. Jer, još preklani splitski je HNK na Splitskom ljetu premijerno izveo baletno uprizorenje kanonskog književnog djela - Derviša i smrti Meše Selimovića, u koreografskom snoviđenju Igora Kirova. Zadivljenost i ganutost onih koji su već tada vidjeli baletnu izvedbu Nurudinova derviškog života možda najbolje opisuje jedan osvrt sažet u tri riječi - neodoljiv nebeski ples. Sada taj nebeski ples, gdje sve nijanse Nurudinova lika na scenu donose jedan plesač i jedna plesačica, dolazi u Lisinski. Tamo će se 18. svibnja uživati gledajući kako naš nacionalni baletni prvak Tomislav Petranović, za tu ulogu nagrađen i Nagradom hrvatskog glumišta, utjelovljuje Nurudinovu tjelesnost, dok dubine i širine Nurudinove duše plesom dočarava Ajla Kadrić.

 

 

TOMISLAV: Prvo što sam pomislio, i odmah rekao Igoru, bilo je: Hvala na ponudi, ali ja sam prestar za ovako veliku premijeru i ulogu, na što mi je Igor odgovorio da imam točno godina kao i glavni lik u romanu.

AJLA: Kirov nije tip koreografa koji sve već unaprijed zna te ima na papiru točan broj kombinacija i ponavljanja, on radi korak po korak i inspiraciju dobiva od nas, plesača. Zato smo bili još uzbuđeniji, jer nismo znali što slijedi i što nas očekuje. Ja na samoj premijeri, na Splitskom ljetu, nisam utjelovljivala Nurudinovu dušu, nego sam plesala grupne sekcije u ansamblu s ostalim dervišima. No, kako se taj balet nastavio izvoditi i u novoj sezoni, Kirov mi je dao priliku da prvi put zaigram solo ulogu, ulogu Nurudinove duše. Čim smo počeli raditi, pomislila sam da će to biti divno putovanje, da ćemo uživati radeći taj balet jer je i glazba pisana isključivo za njega.

 

 

TOMISLAV: Osim što sam imao iskreno strahopoštovanje prema tom kultnom djelu koje nakon obvezne lektire u osnovnoj školi nisam čitao, osjećao sam određenu nesigurnost, odnosno pomanjkanje samopouzdanja koje sam uzimao zdravo za gotovo tijekom karijere. Postojao je i problem što nisam imao nikakvih prijašnjih referencija jer Derviš je koreografiran kao balet samo jednom, mnogo prije, ali, nažalost, o tome ne postoje videozapisi. A zahtjevnost uloge bila je ponajprije u tome kako prikazati izuzetno komplicirana emotivna stanja samo pokretom i mimikom lica.

 

 

AJLA: Svaka osoba ima dvojbe, pitanja, razloge, odgovore i sve ono ostalo što je čini onakvom kakva i jest, bez pretvaranja i glume. Vi možete sjediti pokraj neke osobe koju poznajete 50 godina, a ne možete znati i nikada nećete doznati o čemu ona razmišlja u tom trenutku. Je li tužna, sretna, uzbuđena. Zato je čar ovog baleta što imamo Tomislava, kao glavnog lika, i njegovu sjenu, dušu, koja prati svaki njegov korak i publici pokazuje stvaran Ahmedov svijet. Njegovu bol, patnju, tugu, razočaranost svijetom i okolinom, najboljim prijateljima. Tomislav i ja u našim duetima nemamo fizički kontakt. I, premda sam ja njegova duša koja ga navodi na sve njegove postupke i razmišljanja, ipak sam tu i da ga zaustavim u nekim njegovim mislima i željama kojima upravlja glava, a srce ipak kaže - ne.

 

TOMISLAV: Meni je taj koncept jako pomogao u kreiranju njegova lika i jedinstven je u mojoj karijeri. Jednostavno je otvorio cijelu paletu mogućnosti i mislim da je to bio genijalan Igorov potez koji je puno pridonio uspjehu ovog baleta. Dao mu je balans koji je postignut uvođenjem ženske energije u priču koja se uglavnom sastoji od muških likova.

 

 

AJLA: Jako izazovnom. Vrlo je teško dočarati unutarnje stanje lika. Mi nismo napravili dramu, nego balet i nemam mogućnost pričanja, a u tome jest težina i zahtjevnost ove uloge. Dakle, ja publici moram pokretom, gestama lica i odnosom s drugim karakterima dočarati sva stanja duše jednog lika koja nisu nimalo laka s obzirom na patnje koje su ga zadesile.

 

 

AJLA: Prvi je duet s Tomislavom kada je on u zatvoru. Iako je taj naš zajednički dio kratak, pokazuje najteže moguće stanje čovjeka koji je ostavljen u četiri zida i koji u tom trenutku ne vidi nijednu trunku spasa ili ruku koja bi mu pomogla da se izbavi iz nedaće, već je podređen sam sebi. Ne samo taj duet, nego i cijeli dio kada on pleše sam u zatvoru jako je dirljiv. Jer, mnogo puta u životu ljudi su ostavljeni, odbačeni, tužni, muče ih životna pitanja koja nemaju s kim podijeliti. Drugi dio je kraj predstave kada Ahmeda napušta duša, kada se ona bori sama sa sobom i s drugim karakterima, ali na kraju više nema snage boriti se s ovosvjetskim silama pa sama izdahne od boli i patnje.

 

TOMISLAV: Za mene su dva krucijalna emotivna trenutka. Onaj kada saznam da mi je brat ubijen i onaj u kojem se moje tjelesno ja odvoji od svoje duše.